...iz kraljevske riznice
Dvorski spisi
Brojač posjeta
10754
Budite svjedoci!

Jedan bezazleni posjet jednog običnog pacijenta, učinit će opću praksu doktora Lovelija više nego općom. Susret liječnika i inženjera, općeg i običnog, odvest će i liječnika i pacijenta u posjet drevnoj kraljevini, u posjet Velikom kralju, u ne tako drevnu zemlju, i u ne tako daleku zemlju. Bajka koje se nekoć mogla dogoditi, bajka koja bi se uskoro mogla dogoditi. Hoće li završiti sretno, ovisi o svakom od nas. 

Dvorski spisi: 
roman u nastajanju
Žanr:
 fantasy, SF, psihodrama, žanr u nastajanju

Blog
ponedjeljak, svibanj 5, 2008
Prije pet godina, pošao sam iz Vodica u Zagreb, ljeto je završilo, i još je par tjedana ostalo do početka predavanja na fakultetu. No ne i za mene. Ja sam se spremao u vojsku, poziv je došao i trebao sam se javiti u vojnu poštu Maribor. Sva sreća, Maribor je blizu, Anita je trebala doći na jesen u Zagreb na studij brodogradnje, i nekako bismo prebrodili tu jednu godinu. Međutim, te godine sam otkrio da život i nije uvijek ružičast te da piše romane kakve ni sanjati nismo mogli.
Anita se u stvari zvala Ana, prezime Paunović, i bila je kćerka oficira JNA, bila je pravoslavka iako o vjeri nije ništa znala budući da je bila dijete Jugoslavije, Jugoslovenka po vjeri i naciji.
Ja sam u Zagreb naumio ići vlakom iz Šibenika, preko Knina naravno. Ali više nisam mogao. Put me je odveo preko Rijeke, malo dužim ali sigurnijim. Jer, rock'n'roll je upravo počinjao. I upravo se izvodila skladba: Igra rock'n'roll cela Jugoslavija. I vani, među ljudima, i meni na walkmanu.
" Igra rock'n'roll cela Jugoslavija, sve se oko tebe ispravlja i savija…" i tako dalje, a kad naš narod pleše i slavi onda obično i puca. A pucalo se na sve strane, svakim danom sve je više bilo pucanja, i to pucanje počelo je i u meni. Lomila su se sjećanja na pucanja s Anitom, na sve one noći u boriku kraj plaže, na ono naše stablo bora, ili čega već, fino polegnutog, širokog, pod 45 stupnjeva. Valjda se i to drvo nakrivilo od silnog seksanja, jer, očito nismo bili prvi kojima je to drvo bilo nadomjestak za krevet. A takvih drva je bilo svugdje, rasla su poput ljubavi koja je na njima nikla. I onda jednog dana, netko to drvo sruši, motornom pilom, da drugome prepriječi put. Žalosno!
Nikako je nisam mogao zaboraviti, nestala je odjednom. Možda je otišla sa svojima u Srbiju, možda je njen otac pucao po Vukovaru, možda je u Švedskoj, Njemačkoj.
Bio sam i ja u Njemačkoj, pobjegao sam iz krkljanca '91. godine. Jer, tata mi je rekao makedonsku poslovicu, ne znam jeli ju izmislio da me nagovori na bijeg, ili ne, ali Makedonci navodno kažu: Beganova majka nije plakala, a Stojanova jest. Onaj koji je pobjegao nije majku uplakao, ali onaj koji je ostao….
Previše je bilo Stojana za kojima su majke kod nas plakale, previše. Jesam li ja postupio kako treba, ne znam, pokazat će vrijeme, ali opet, kad gledam, da je bilo još ljudi poput mene, danas bi ove riječi pisao ekavicom. No, opet, što ako je sve bio scenarij i igra velikih?
Zapravo, ja nisam drugačije niti mogao postupiti te godine. Bijeg me vodio iz Maribora preko Austrije do Tübingena u Njemačkoj. Tamo je brzo prošlo pet godina, ovo proljeće sam diplomirao molekularnu biologiju i lijepa budućnost mi se smiješila u Europi.
A Anitu nisam zaboravio, iako sam sreo i Christine, Astrid, Eminu i Katju. Da, u njima sam tražio Anitine oči. I sve su bile katolkinje, tako da nisam izdavao domovinu. Osim Emine, ona je bila polumjesečeva sestra, no sve to ostaje u familiji jer su njeni bili hrvatsko cvijeće, tako su naši političari to govorili. U meni su se uglavnom ovih pet godina lomili nacionalno i privatno. Kao da je podsvijest govorila jedno, a svijest činila drugo, kao da sam tražio izgovore i opravdanja zašto nisam bio dragovoljac i otišao iz Maribora u rat. Lomio sam se između ljubavi prema Aniti i prema domovini. Političari su govorili protiv Srba, Anita je bila Srpkinja, njeni su napadali Hrvatsku. Ma cijeli cirkus. I gdje da ja stanem, u koje redove? Jer, vjerujem još uvijek u čovjeka, vjerujem da ima još Anita i Marina, da ima još Srba i Hrvata kojima je pun kurac rata i ratovanja i povijesnih razmirica, koji žele živjeti mirno i skladno, baš kao što sam i ja proživio zadnjih pet godina u Njemačkoj. Baš poput mnogih sinova naših i njihovih političara koji su djecu sklonili po međunarodnim internatima. U stvari, zaboli me više za politiku, ispred mene je novi život. A tko zna gdje je Anita, možda u Zemunu, tamo je njen stari navodno imao gajbu.
Ponekad se pitam nije li ljubav precijenjena. I koja je cijena ljubavi? Ljubav se u meni javljala uvijek kao ljubav prema nekome ili nečemu. I uvijek nešto žrtvuješ za ljubav, no može li se taj akt navodnog odricanja nazvati žrtvom? Žrtvovanje je u stvari proces rastajanja od stare ljubavi. Što god ona bila!
Mnogi momci i djevojke pred ulaskom u bračne vode žrtvuju svoju mladenačku slobodu za ljubav budućeg životnog druga, za jedan zajednički život. Što sam ja žrtvovao i koja je moja ljubav u ovoj priči? Anita? Domovina?
Mislim da nije niti jedno niti drugo prava ljubav, jer da sam uistinu volio Anitu potražio bih je u vihoru rata žrtvujući možda i svoj život. Da sam ljubio domovinu otišao bih na ratište ratovati. Sve mi se čini da sam ja ljubio sam sebe pet godina, i bolovao što Anita nije mene tražila. Jer da je ona mene voljela, našla bi me. Bože, zašto razmišljam uopće tako, što me dovodi u ove sulude misli? Možda strah od novog izazova, da kao zločinac koji se vratio na mjesto zločina potražim tragove prošlosti. Imam li snage potražiti Anitu, ili barem pitati njene susjede kamo je otišla '91.
S druge pak strane, da domovina doista voli svoje građane ne bi dopustila da zločinci dogmižu do vlasti, da se obogate preko noći dok su mladi životi ostajali posijani na ravnicama Slavonije, zalijevani krvlju i suzama uplakanih gradova. Tko je ta domovina u stvari za mene, za bilo koga? Što je taj pojam domovine?
Biti pripadnikom ovog naroda znači biti nacionalno osviješten, biti vjerski probuđen, biti pravi Hrvat i pravi katolik. I uvijek očekivati da će netko drugi umjesto mene nešto promijeniti. Uvijek kukati, i uvijek birati vlast koja će to naše kukanje produljiti na neodređeno. Kakav narod, takva vlast! Tako barem vele, a meni se uvijek gadila vlast i njihovo licemjerno ponašanje. Trebam li možda izvesti zaključak da mi se gadio moj narod, moj nesposobni narod koji na vlast bira one protiv kojih je ustao prije pet godina. Sve je to lakrdija, igra moćnika. Jeli igra unaprijed dogovorena ne bih se usudio ni razmišljati, nisu ta vremena. Ostavit ću tu dilemu možda svojim unucima koji će se baviti poviješću naroda koji je prodao svoje vrijednosti i svoje ja, koji je pokleknuo pod naletom novog imperijalizma sa zapada pod krinkom blagostanja i nekih globalnih integracija. Da, ostavit ću generacijama mojih budućih unuka da se bavi pitanjima kako i zašto je jedan narod dobrovoljno ustajući protiv okupatora pohrlio u uzde tuđih interesa.
Ostavit ću ta razmišljanja, ostavit ću i pitanja ljubavi, tko je koga volio, i otići ću pitati gdje je Anita.
Anita je imala vikendicu u Vodicama, otac joj je porijeklom bio iz Zemuna, a u Zagrebu su imali negdje stan. Nisam saznao gdje, događaji su prebrzo pošli svojim tijekom. Njena majka, Matilda, rođena zagrepčanka, upoznao sam je to ljeto dok sam Anitu dopratio kući. Nadam se da je možda ona ipak ovdje, možda ću imati sreće da se pogodio moj godišnji s njenim. A možda je čak i Anita došla.
"Ko nekad u osam, i sad prođem ulicom tvojom…"-pjevao je Tony Montano "…i stanem sam pod prozor tvoj…"
Ta mi se pjesma vrtila u glavi dok sam išao uskim vodičanskim kalama u brijeg prema naselju, kojih 400m zračne linije od mora od mora, gdje su počele graditi nove vikendice. Cestom dalje, znali smo tada odšetati prema Tribunju, proći kraj groblja, u tišini uživati, voljeti se i vratiti se nazad.
Upeklo je sunce, cvrčci pjevaju svoje pjesme, mirisi crnogorice dolaze izvana i ulaze u mene, ulaze u moje nosnice budeći nostalgične i sjetne uspomene na tko zna koja vremena. Osjećam u svojem tijelu praiskonsku snagu ovog podneblja, mediteranske kolijevke kultura i civilizacija, rasadnika duhova koji su hodili u korak s prirodom i postojanjem. Sva ta silina ulazi u moje kosti, postajem djelić okoline, i više nema podvojenosti na mene i svijet oko mene. Nema više vrućine, žege, uživam hodajući. U mojim kostima, u mojim venama vrije krv svih tih predaka, oni žive u meni, u mome tijelu opet, a u mojim mislima i mojim osjećajima opet vode ratove, liju krv koja je tekla i natapala ovu zemlju. Ja postajem oživotvorenje prošlih vremena, inkarnacija postojanja prije mene u jednoj osobi, u meni. I kao da mogu osjetiti rodoslovno stablo, lozu koja ide do mene. Te grane su poput žila kojima teče život, koji se ulijeva u moje posude. Ta krv postaje život kojeg pijem, ta loza postaje kruh kojeg jedem. I grizem zrak, i hvatam postojanje rukama. Hitam bržim korakom do Anitine vikendice.
Oh, još je čitava! Prošla je hrvatsku arhitektonsku revoluciju u kojoj su se plinskim bocama pokušavali urediti interijeri. Tipični domaći izum, dalmatinski, sruši, poruši sve što nije tvoje. Da se nitko nikad ne vrati u njih. Ali niti useli! Gradi ponovo, piši povijest ponovo! A sve te srpske vikendice koje su porušene, čije ruševine sada zjape poput zgarišta misteriozne tunguske eksplozije mogle su poslužiti mnogim unesrećenima, mnogim prognanicima. Ali što se može, poput meteora s neba, velike misterije u Sibiru, dođu i plinske boce. I puknu!
Ali se nitko ne upita otkuda su došle, tko ih je postavio. Plinske boce postaju hrvatska enigma s kraja dvadesetog stoljeća. Možda i veća od tunguske misterije. Jer tu eksploziju je netko i vidio, a u našem slučaju oči ne vide, a uši ne čuju što strah zatvori. Kolektivna amnezija, ili kolektivna šutnja, možda kolektivna odgovornost. Još jedan razlog zašto mi se počeo gaditi moj licemjerni narod. Katolici, vjernici, poklonici svih mogućih svetaca, dižu kuće u zrak. Pa da, to je u stvari duboko religiozno egzorcistički čin-dizanjem kuće u zrak, istjeruju se duhovi prošlosti, i sve leti u nebo. Sve se oslobađa, vatrom i bukom. Potpuno čišćenje!
Vrata su zatvorena, žaluzine također. Nema ih, nema Paunovića!
 
-Šjor, koga tražite?-upita me susjeda preko balkona kuće. Kasno poslijepodne, baš je odmarala poslije ručka, pretpostavljam.
 
-Tražim Anitu, ili gospođu Matildu, jesu li dolazile ovo ljeto?-
 
-A, gospođa Strmečki je u Zagrebu još, doći će krajem miseca, a mala dođe dikod. Tribala je već doć, škola joj je gotovo, mora da polaže još neke ispite?-odgovorila mi prilično susretljivo i otvoreno. Ali mi je nešto zakuhalu novu kašu u glavi. Rekla je gospođa Strmečki, a ne Paunović? I Anita studira u Zagrebu, očito. To sam uspio saznati! No, ako je u Zagrebu mogla me potražiti, mogla je upitati moje gdje sam da je htjela. Crv sumnje se uvukao u mene.
 
-Rekli ste gospođa Strmečki? Matilda Strmečki? Nije li ona bila Paunović?- upitam znatiželjno
 
-Šjor, uđite, uđite, popit ćemo kavu, pa ću vam sve reći-ljubazno me pozvala na kavu. Bio sam iznenađen njenom susretljivošću i otvorenošću. Možda me se i sjeća. U sitne sate dok sam dolazio s Anitom susjedi su uvijek bili znatiželjni.
 
-A vi ste, šjor, onaj, ma vidla san vas negdi, čini mi se prije dvi godine, dolazili ste s Anitom, jeste još uvik u vojsci?-smrzao sam se od njenog odgovora. Prije dvije godine, znači, dolazila je Anita s nekim čovjekom, vojnikom. Kako mi je to mogla učiniti? Našla je drugog, dok sam ja bio u Njemačkoj.
 
-Ne, nisam ja taj, ja sam Marin, Marin Lovel, iz Zagreba sam. Studirao sam u Njemačkoj, Anitu znam još od prije rata-
 
-E, moj Marine, čuda su se dogodila ovih godina. Puno je zla izašlo iz ljudi, a i puno dobrih stvari. Anitin ćaća, šjor Dragan, jako dobar čovik je pobiga u Zemun. Još prije rata, kažu da su ga u Zagrebu otirali. A Matilda, jadna bila bez muža, prominila prezime i stan, dok je još mogla. Tako se zvala ka cura-
 
U trenu sam saznao što se sve dogodilo. Anitin tata je predosjećao, ili znao što se sprema. Na vrijeme je pokupio stvari i otišao k svojima. Njena mama, uplašena prijetnjama suprugu, mijenja stan, vjerojatno preko veza, i prezime. Ali, tko je vojnik s Anitom?
 
-A Anita, kako je ona, dolazi li s mamom?-
 
-A dođe nekad, prošlo lito je nije bilo, tuga ju ubila bidnu-
 
-Kakva tuga, što joj se dogodilo?-uplašeno sam upitao
 
-E, kad sam vas vidla, mislila san da ste onaj vojnik s kojim je dolazila. Pa sam mislila da ste se vratili, da su vas našli. A taj momak je nesta pridlani, negdi u Lici, u ratu. Neće kazat da je poginija, tilo mu nisu našli, možda su ga četnici uvatili, ali bi se to znalo. A poginija je valjda, Bog duši lako da-
 
Nisam više znao kud bih gledao, što bih rekao, bio sam skamenjen. Zaleđen, tresao sam se. O, Bože, kako ljubav može biti varljiva, kako kratkog vijeka. Zar je poanta ljubavi da se samo jedan objekt zamijeni drugim? A možda žene tako funkcioniraju. Tko sam ja da joj sudim? Dok sam se vucarao s njemačkim fuficama nisam o tome razmišljao. Tješio sam se navodno, pravdajući tako svoje izlete po inozemnim krevetima. Ja sam ih promijenio nekoliko, a Anita samo jednog, nadam se, i voljela ga je. A ja nisam volio svoje curice. I čiji je grijeh veći?
 
-A rekli ste da ide u škole, da polaže neke ispite? Što je upisala?-znao sam da je Anita željela upisati brodogradnju.
 
-A uči za vjeroučiteljicu. Tamo di muški idu za pope, a ona uči tu teologiju.-dobro sam se iznenadio odgovorom, i prilična promjena u Anitinom svjetonazoru. Od roditelja tehničke struke, oca oficira, majke profesorice, da ispadne vjeroučiteljica. Priličan šok, moram priznati.
 
-Kako to, što nije htjela brodogradnju?-
 
-A upisala je, nije joj išlo, pala je jednu godinu, i čini mi se nakon što je nesta njen momak, da je upisala teologiju. I to joj dobro ide. Ma evo vam broj telefona u Zagrebu, pa je nazovite i vidite kad će doći-dobio sam njen broj, novi broj, nova adresa, i čini mi se nova Anita. Barem je živa, barem je u Zagrebu, vidjet ću je kad-tad. Ja se u Njemačku ne vraćam prije nego je vidim. Samo je trebam nazvati, samo trebam hrabrost za takvo nešto.
maharaja @ 19:48 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Shoutbox
9.2.2017. 10:14 :: sbobet asia
http://ajobet.net/register/
9.2.2017. 13:22 :: togel hongkong
http://jeniustoto.com/?page=register&ref=togelsingapura
10.2.2017. 4:26 :: dewa poker
http://www.jeniuspk.com/ref.php?ref=POKERWAP
12.2.2017. 12:58 :: sbobet mobile
http://ajobet.net/agen-sbobet-wap-asia-mobile-online.aspx
13.2.2017. 9:26 :: poker online
http://walipoker.com/?ref=agendewapoker
13.2.2017. 9:27 :: poker online
http://www.jeniuspk.com/?ref=POKERWAP
Index.hr
Nema zapisa.