...iz kraljevske riznice
Dvorski spisi
Brojač posjeta
10754
Budite svjedoci!

Jedan bezazleni posjet jednog običnog pacijenta, učinit će opću praksu doktora Lovelija više nego općom. Susret liječnika i inženjera, općeg i običnog, odvest će i liječnika i pacijenta u posjet drevnoj kraljevini, u posjet Velikom kralju, u ne tako drevnu zemlju, i u ne tako daleku zemlju. Bajka koje se nekoć mogla dogoditi, bajka koja bi se uskoro mogla dogoditi. Hoće li završiti sretno, ovisi o svakom od nas. 

Dvorski spisi: 
roman u nastajanju
Žanr:
 fantasy, SF, psihodrama, žanr u nastajanju

Blog
ponedjeljak, svibanj 19, 2008
Sletjevši, vrlo brzo smo došli do perona željezničke postaje. Kad je vlak stigao, začudilo me kako su pedantni Švicarci sve proračunali. Naime, na karti je bila rezervacija sjedišta, a na peronu su bile numerirane zone sjedišta. Tako smo si mi stali na naš sektor perona, sjedišta 51-80, tako nešto, ne sjećam se više. Za čudo Božje vlak je upravo stao na tom dijelu, tako da su pred nama bila vrata vagona u kojeg smo trebali sjesti. Da takvo nešto uvedu kod nas nastale bi gužve dva puta veće nego što jesu. No prvo moramo izmoliti nebesa da vlakovi uopće dođu na vrijeme a kamoli još i da pogode svoje mjesto u prostoru. To je za hrvatske željeznice neka epizoda iz "Zvjezdanih staza".
Vlak je bio prepun ljudi koji su govorili svakakvim jezicima, od njemačkog, engleskog, talijanskog, ruskog, armenskog ili nekog takvog te u tom društvu Sebastijan i ja nismo uopće bili čudni govoreći jezikom tvrđim od ruskog. Tako su kasnije naš jezik opisali domaćini. Taj konglomerat u vlaku je bio razumljiv jer je prvi stanica bila zrakoplovna luka u Zürichu a druga Basel. Svega i svačega se tu moglo naći, od ljudi koji traže azile, obojenih, bijelih, do ljudi koji dolaze turistički ili možda pak po neku svoju kamatu na lovu koju imaju deponiranu u ovdašnjim bankama. E, u tom smislu mi smo bili ne stranci, nego uljezi. Jer, u džepu smo imali dvadesetak eura što je ostalo od 100 što nam je dao gazda da nam se nađe po putu. Trebali smo navodno dobiti dnevnice za boravak u Dornachu, oko šestdeset eura na dan. A već kupovinom karata do Mullhousea u Francuskoj smo potrošili više od pola od onih sto, pa sok, sandwich i eto što ti je život u tuđini.
 
-U Baselu silazimo- prekine šutnju Sebastijan
 
-Znam, pa dalje i ne ide vlak. Imamo oko pola sata vremena da se ukrcamo na vlak za Mullhouse-
 
-Da, tak piše na karti. Moramo nazvati našeg agenta koji nas čeka u Mullhouseu kad stignemo u Basel jer mu treba upravo toliko vremena da stigne do stanice od kuće, koliko nama treba vlakom do tamo.-
 
-To ćeš ti obaviti, ti ga nazovi, bolje znaš engleski od mene- vješto sam pokušao prebaciti obavezu na Sebastijana
 
-Ja!? Zašto ja, ti si meni kao šef, ti si vođa puta, pa ga ti zovi!- nije se dao Sebastijan
 
-Ajde nemoj srati, ako sam ti šef onda slušaj kaj ti velim, uostalom, za uspjeh operacije pametnije je i mudrije da ti zboriš-
 
-Operacije, a kaj smo mi tajni agenti?- odgovori mi u šali Seba
 
-Pa, sve mi se čini, sve mi smrdi na svašta nešto. Kužiš, ti i ja smo tek tjedan dana u firmi, i već nas gazda šalje na nekakvo školovanje u Dornach. Iskreno rečeno, nemam pojma što ćemo tamo učiti, i što raditi i koliko dugo ostati-
 
-Ne znam ni ja, a da samo vidiš što su u Zagrebu napisali o nama. Poslali su emailom sažetak naših kvalifikacija odgovornima u Dornachu, jebo te, ispada da smo stručnjaci svemirske agencije. A čuj, ne znam jesi li skužio gazdu, ja sam u firmi par dana duže od tebe, tip voli sve napuhavati, veličati. A jebi ga, to ti je danas bit reklame, marketinga, prodaj muda pod bubrege. Vidiš da je čovjek jeo talijanski kruh dok nije došao u domovinu, a znaš kakvi su digići. Viču, galame, sve šareno, lijepo izvana a trulo iznutra. Mnogo pompe ni za što. Bojim da smo i mi sami, prijatelju moj, ovdje muda, muda koje je naš diretore prodao ovim naivcima pod bubrege-
 
-Hm, može biti svašta. A možda smo mi sami nesigurni u svoje vrijednosti, a čovjek ih je prepoznao i upakirao kako treba, zapravo, kako mušterija želi. To ti je to, nismo mi tu ništa krivi, uzmi što ti se nudi i amen, šuti. Hvala Bogu, nisam Švicarsku nikad vidio, naučit ćemo nešto iz svega ovoga, nadam se, a nadam se da ćemo i zaraditi, da će nam bar koji cent ostati.-
 
-Da, imaš pravo, kaj te briga za planove i akcije, i tko tu kaj muti, mi ćemo svoje odraditi kak spada, ja se nadam da smo mi tu samo igrači, figure i da ne bumo morali na svojim plećima nekaj nositi, kužiš?-
 
-Kužim, kužim, stari moj, a jeli ti kužiš kak se moraš dogovoriti s onim tipom?- podsjetio sam ga da će ipak on nazvati tipa i dogovoriti čvenk
 
-Aj dobro, to ti je runda kod prvog šanka tamo-
 
-Dogovoreno, druga runda je tvoja, treća moja…-
 
Sebastijan je nazvao tog tipa sa stanice u Baselu, imao je neko francusko ime, Fransoa, Francis tako nekako, mislim, Frankie smo ga krstili. Trebali smo još samo naći peron i vlak koji vozi u taj Mullhouse. Zanimljivo je kako je jedna žena bila naprosto alergična kad sam ju na engleskom upitao gdje stoji vlak za Mullhouse. Naime, izgovorio sam ime grada na njemačkom(Mulhauz), a ne na francuskom(Miluz). Prošlo je ohoho godina od pripojenja pokrajina Alsais i Loraine Francuskoj, a još je u sjećanju netrpeljivost Nijemaca i Francuza. Pih, Europa! I oni nama idu soliti pamet kad se kefamo sa Srbima, a rat je tek netom završio. Mi i Srbi ćemo za sto godina opet piti iz iste čaše i pjevati iste pesme na temu: Tko nas bre zavadi, a ovi nazovi demokratski razvijeni narodi još uvijek ne zaboravljaju svoje stare zavade. Ali zato znaju igrati na finjaka i glumiti neku uljuđenost. Ma svi smo mi krvavi ispod kože, bez obzira kojim jezikom zborili i kojom vjerom se krstili.
Kako smo u zadnji čas saznali da postoje dvije stanice u Baselu, jedna švicarska a druga francuska, ovo natezanje oko izgovaranja imena mjesta mi je najmanje trebalo. Taj Mullhouse je u Francuskoj, a kako smo par dana trebali odsjesti u Sausheimu, mjestu nedaleko od granice, Mullhosue je bila stanica na kojoj nas je čekao naš Frankie. On će nas povesti do hotela u Sausheimu i sve nam objasniti, baš kao pravi domaćin.
U vlaku smo morali pratiti svaku stanicu na kojoj bi vlak stao da ne bismo prozujali kroz Mulhouse. Vlak je vozio sve do Strassboura, i da smo promašili stanicu mogli bismo komotno do europskog parlamenta.
No, bili smo pažljivi i nismo se previše opuštali. Kad smo izašli iz kolodvora na parkiralištu nije bilo nikoga. Pomalo sam se osjećao izgubljenim, i nisam znao kuda krenuti. Sebastijan je uzeo mobitel, ponovio zadnji broj kojeg je zvao u Baselu, i čekao na odgovor. U tim trenucima čekanja da s druge strane zazvoni prilazi nam neki čovjek, sav u traper izdanju, rekli bi modni stručnjaci u casual stilu. No meni je prije izgledao kao ofucani gastarbajter s naših prostora koji je u stranu zemlju došao tražiti posao. Budući da još nije imao stalni posao, nije se mogao ušminkati šarenom odjećom, i dovesti se u novom mercedesu kupljenom na prvi kredit koji bi mu se pružio. Eto, tako mi je izgledao taj pajdo koji nam je prilazio u susret. U rukama je držao nekakvi karton na kojem je pisalo ime firme u koju smo dolazili.
Bože, kako jadno! Na običnom kartonu kemijskom olovkom ispisano ime firme. Čovjek s očitim viškom kilograma upakiran u traper omot. Nema što, reprezentativni doček. No, što smo uopće očekivali. Crveni tepih, uzvanike i limuzinu. Ma ne, ali možda bi bio red da je barem bio ukusnije obučen, i da je imao barem neki logo svoje firme, neki pano, prospekt, što li već ne. Kad sve uzmem u obzir, ipak smo mi došli u nedjelju, u neradni dan, i čovjek se obukao slobodno, i na brzinu je napisao na komadu kartona nešto za raspoznavanje. To kako se obukao ne bismo trebali osuđivati, to je stvar njegovog ukusa, odnosno neukusa, a isto tako i način dočeka.
Vozeći se u autu smo započeli razgovor o znamenitostima naše zemlje, pa o automobilima, sportu…Ne znam jeli čudno, ali meni je bilo, tip je pokazao zavidan stupanj neinformiranosti, nedostatka opće kulture, i fahidiotizma. Počevši razgovor o Dornachu, mjestu u kojem je smještena firma, tip se naglo raspričao i počeo o znamenitostima mjesta, o tome kako je svega nekoliko tramvajskih stanica udaljeno od Basela, o povijesti svoje firme, o tome kako ćemo dva tri dana biti smješteni u nekom hotelu u Francuskoj i da će nas on svakog jutra voziti u firmu. No, ono po čemu je Dornach poznat, mnogo poznatiji za turiste od firmi koje tamo djeluju jest Goetheanum, nekakva građevina o kojoj sam samo čuo na televiziji a koju je podigao Rudolph Steiner, osnivač antropozofskog pokreta. U to vrijeme me jako zanimala filozofija, mistika, pitanja o smislu postojanja, o nastanku svemira pa sam tako bio upoznat, više informativno, i s antropozofskim mišljenjima. Čak sam i pročitao neka djela Steinera koja su bila dostupna u gradskoj knjižnici. Znao sam da je Steiner djelovao isprva kroz teozofsko društvo u devetnaestom stoljeću koje je vodila H.P.Blavatska. Budući da se nije slagao s njima, započeo je svoju školu koju je nazvao antropozofija. Antropozofi su najpoznatiji po waldorfskoj školi, odnosno alternativnom sustavu školovanja. Došavši u Dornach baš sam želio vidjeti i tu građevinu, taj Goetheanum. Upitao sam Frankija jesu li mu poznati ti antrpozofi. Izrazio je blagi ironični prijezir prema njima rekavši da su to fanatici koji žive po brežuljcima oko grada, i da imaju i svoj sustav zdravstva, naravno zasnovan na načelima alternativne medicine. Čak se i njegov otac liječio u nekoj bolnici koju su držali antropozofi. No, on nije puno držao do njih jer je on je ipak fanatik svoje firme, kako se bio opisao. Fizionomija ga je i odavala kao takvog, kao čovjeka koji ne vodi o ničemu brigu, kojega ništa ne zanima osim posla kojim se bavi. To je možda i ključ uspjeha zapadnjaka. Ako je psihofizički izgled cijena takvog uspjeha, ne hvala, radije ostajem na svojemu.
 
-Jel ti vidiš ove Švicarce, prijatelju moj, koji su to brijači na posao. Jebote, oni žive da bi radili, a mi radimo da bismo živjeli.- Sebastijan je prekinuo svoj razgovor na engleskom s Frankijem i obratio se meni na zadnjem sjedalu. On je sjedio naprijed s njim, i cijelo vrijeme razgovarao, a ja sam se povremeno ubacio s kojim pitanjem i gdje kojom rečenicom na nekom divljem engleskom.
 
-Da, i zato smo mi tamo gdje jesmo, a vidiš njih, kakve aute voze, i kako žive.-
 
-Vidim, vidim!-prasnu Sebastijan u smijeh-Daj ga pogledaj, oličenje muške građe potrebne ženskom svijetu, ni za brdo franaka ne bih ovako izgledao-
 
-Da, zbilja, a kuži tipa, taj ništa ne zna osim posla kojim se bavi, ne prati sport, ništa očito ne čita, a najbolje mi je što ide na atlantsku obalu Francuske na godišnji. Mislim, otišao bih tamo u jesen ili proljeće, ali da idem preko ljeta, Bože sačuvaj.-
 
-A što ti misliš da će ići na Azurnu obalu, ili kod nas loviti komade?-
 
Oni žive da bi radili, a mi radimo da bismo živjeli. Odzvanjala mi je ta Sebastijanova misao u glavi. Doista, to je ključ uspjeha, to je možda zdrav odnos prema poslu, prema radnom mjestu, zadacima i obvezama. Mi samo čekamo plaću da bismo išli živjeti, to jest trošiti zarađeno. Nama posao dođe kao ropstvo, kao uzništvo u kojem smo dragovoljci sužnici na četrdesetak sati tjedno. Barem oni sretnici koji ne moraju hrmbati i više od toga. Oni rade, mi odrađujemo. U tome je bit! U tome je poanta! Njihov cijeli život se vrti oko posla, njima je posao smisao života. Ili možda ne posao! Možda su ipak novci, ipak ima nešto i u novcu! Njima je novac smisao života, materijalno bogatstvo i napredak, uspjeh u životu se ogleda kroz uspjeh u poslu što povlači za sobom i veću zaradu, više novaca koji se pak pokazuje materijalnim obiljem. Pitam se jeli i na Švicarce utjecala protestantska filozofija koja govori da si Bogu mio jedino ako si uspješan u poslu. Bože, koja perfidna zamka nečastivog, koja prijevara na temu kako čovjeka odvući od čovjeka, kako osobu udaljiti od same sebe. Razumijem da posao može biti život, ali to jedino kada radiš posao koji doista voliš, koji te u potpunosti izražava, posao koji postaje umjetnost. Slikari, pjesnici, glazbenici i ini, svi su oni predstavnici takvog stava prema životu, i kod njih ne vrijedi krilatica da se uspjeh ogleda materijalnim prilikama oko sebe. Kod njih se uspjeh ogleda u mogućnosti da svoju nutrinu što vjernije predoče svojim djelima, i u tome su sami sebi i suci i porota. Ovo je moj prvi poslovni izlet na zapad, i iako sam tijekom školovanja razmišljao kako bi bilo dobro otići van raditi i nešto zaraditi, mislim da mi se cijeli sustav zgadio a da nisam još ni minute radio. Nije taj sustav za našeg čovjeka, ovaj stroj melje čovjeka, radi od njega čevape u somunu s lukom, da može plakati nad svojim stanjem kad se iz njega probudi. A probudit će se tek kad taj čevap netko zagrize. Tko je taj netko? Vjerojatno onaj imaginarni zločinac, nečastivi, ili kako bih ga već nazvao, ono zla sila koja tjera ljude na još i još, koja ih tjera da nikad nisu zadovoljni onim što imaju, koja ih tjera da zgrću sebi blaga na zemlji. Ovdje čovjek postoji, ovdje se čovjek tek ostvaruje kada ima, kada nešto kupuje. Ta sila, to zlo izjeda ljude iz dana u dan, i kao kuga se širi cijelom kuglom zemaljskom. Doći će i u djevičanska područja, gdje su ljudi još neiskvareni, samljeti će ih u čevape i pojesti. Širi se to zlo zemljom, na žalost zahvatilo je dobrano i moju domovinu, a kompa i ja smo poslani u bijeli svijet kako bismo se upoznali s tom nemani, kako bismo od nje učili i naučeno prodali kod kuće.

Došavši u hotel koji mi je sličio na okupljališta sumnjivih tipova s američkih filmova uz autoput sjeli smo još na zajedničku kavu prije nego se raspakiramo. Hotel je i bio smješten uz nekakvo čvorište, raskrižje cesta. Asocijacija na američke motele stoga i nije bez razloga. Tip nas je obavijestio da ćemo ostati četiri tjedna jer toliko smatraju da bismo trebali ostati kako bi kvalitetno svladali sav program. Četiri tjedna, tko će to izdržati? A bilo nam je rečeno u Zagrebu da ćemo biti deset dana. Popizdio sam u sebi! No, dao nam je novce unaprijed, sve dnevnice koje trebamo dobiti prema nekim pravilima. Hotel je plaćen, no jelo ne, tako da ćemo se morati snaći iz tih novaca. Barem je doručak plaćen u hotelu! Sad jeli u tom trenu bilo pametno imati tolike novce odjednom ili ne, ostaje pod znakom upitnika. Oni su nam odmah dali novce, valjda zato da mogu odmah i poslati fakturu našoj firmi za taj trošak. Jer, na kraju je ispalo da će se u međusobnim prebijanjima potraživanja taj iznos uračunati našoj firmi kao plaćanje našeg školovanja. Plus, samo školovanje! Koštali smo gazdu preko 10000 eura po osobi. A u ruke smo dobili dvadeset europskih dnevnica po 60 eura, dakle 1200 eura. Tolike novce nisam nikad imao na hrpi odjednom! Onaj nečastivi je došao tada i po mene.

maharaja @ 18:32 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Shoutbox
9.2.2017. 10:14 :: sbobet asia
http://ajobet.net/register/
9.2.2017. 13:22 :: togel hongkong
http://jeniustoto.com/?page=register&ref=togelsingapura
10.2.2017. 4:26 :: dewa poker
http://www.jeniuspk.com/ref.php?ref=POKERWAP
12.2.2017. 12:58 :: sbobet mobile
http://ajobet.net/agen-sbobet-wap-asia-mobile-online.aspx
13.2.2017. 9:26 :: poker online
http://walipoker.com/?ref=agendewapoker
13.2.2017. 9:27 :: poker online
http://www.jeniuspk.com/?ref=POKERWAP
Index.hr
Nema zapisa.