...iz kraljevske riznice
Dvorski spisi
Brojač posjeta
10636
Budite svjedoci!

Jedan bezazleni posjet jednog običnog pacijenta, učinit će opću praksu doktora Lovelija više nego općom. Susret liječnika i inženjera, općeg i običnog, odvest će i liječnika i pacijenta u posjet drevnoj kraljevini, u posjet Velikom kralju, u ne tako drevnu zemlju, i u ne tako daleku zemlju. Bajka koje se nekoć mogla dogoditi, bajka koja bi se uskoro mogla dogoditi. Hoće li završiti sretno, ovisi o svakom od nas. 

Dvorski spisi: 
roman u nastajanju
Žanr:
 fantasy, SF, psihodrama, žanr u nastajanju

Blog
petak, svibanj 2, 2008
Pitam se kada je sve to počelo? Kada je počela ta potraga za znanjem, istinom ili bolje reći odgovorom na pitanje kojeg ne znam kome bi postavio? Sebi, nekome koji je već prošao staze kojima hodim, Bogu? Ali kako će netko drugi znati odgovore na moja pitanja kada su ona dio mene, dio moje tajne koju nosim u sebi. Netko tko je našao mir našao je mir za sebe, i taj put koji je prošao, ta šikara i to trnje koje mu je stajalo na stazi, su dio iskustva tog putnika, a ja plovim svojim morem, plovim kroz bure i nevere što ih nosi neznano more. Možda bi mi Bog mogao dati odgovor na pitanje, no s njim nisam nikad bio načisto. Kad mi je bilo dobro, pitanja nije bilo pa ga nije ni trebalo, a kada sam padao i tražio odgovor na pitanje zašto, i čemu sva ta trka za uspjehom, srećom, koji je smisao te krvoločne borbe u svijetu, i zašto neki tako zli su gore a bijeda okružuje dobrotu urešena sirotinjom, tada njega nije bilo. Zar su mu Dvoje toliko zla nanijeli u onom vrtu da sada njihovi potomci budu tako kažnjeni? Nekad davno ljudi su živjeli u skladu u tom raju kojeg sada tražimo zamjenjujući ga čime stignemo. Tražimo izgubljeni sklad, tu lakoću življenja kakva je nekoć postojala. Da, nekoć je trebalo samo živjeti, a danas se borimo. Pa i danas kada želiš živjeti uvijek se nađe neki dušobrižnik koji će te skrenuti na pravi put životarenja, kao da je modus patnje duboko usađen u svijest ljudi. Kao da nismo sretni ako ne patimo. Onda nije lijepo ni primjereno da ti živiš jer smetaš drugima, patnicima koji žive za brigu, jad ili drugim riječima oni s ponosom nose svoj jaram i svjetini pokazuju bijele zube kroz licemjerni osmijeh. Zašto taj jaram mora biti patnja, zašto ne možemo shvatiti da je on izvor naše sreće? Patnja koju drugi vide možda meni nije patnja već blagoslov, moja sreća i moj put. A krvnici ne žele vidjeti kad ih blagosloviš, ti moraš patiti, pokazati svoju bol i nemoć. A kada sa stvarnim osmijehom prihvatiš jaram i nosiš ga bez ikakve pompe i parade, gomila te ne shvaća. Postaješ obilježen, postaješ lud jer samo je budalama uvijek dobro. Konačno, u sebi, netko postavi sebi pitanje zašto ja uopće cvilim i plačem, a netko s lakoćom živi. Ugledamo li se na one koji ništa nemaju, koji su u životu sve izgubili a i dalje hvale Boga i osmijehom kroče dalje u susret krvnicima, postavimo sebi pitanje kada je sve to počelo, ta naša agonija znanja i poznavanja prave stvarnosti. Očito da i mi, koje boli trnje na stazi, i oni kojima na stazi nije slomljeno staklo dišemo isti zrak, zatvoreni u iste odaje vanjskog svijeta i obasjani istim dalekim Suncem. Osim jedne razlike, sretni ljudi osjećaju toplinu tog Sunca i ne postavljaju pitanja, oni postaju zrcala na kojima se ogleda to Sunce i što su bistrija ta zrcala, jača je toplina u njihovoj blizini. A većina postavlja pitanja još od vremena Adama čijeg bremena i biljega se teško oslobađamo.
Prošao je skoro cijeli dan kako sjedim ovdje na stijeni kraj mora. Doduše, do same obale ima kojih dvjestotinjak koraka ali se i odavde može osjetiti miris i zov daljina koje donosi more sa svojim valovima. Svaki novi val nosi svoji priču, svaka priča je jedan svijet a u svakom svijetu se isprepliće mnoštvo života i sudbina. Pjena koju valovi tvore na žalu nalik je na miješanje tih sudbina gdje se u vrtlogu vodene mase stvara kaotično gibanje. Morska pjena postaje knjiga priča koju sastavljaju valovi. Možda je u jednom valu i moja kap koju nosi sa nekih drugih obala kojih se više i ne sjećam. Gledam tu igru kapljica i razmišljam ne dajemo li previše pozornosti odnosno otpora nošenju vala umjesto prepuštanju laganom mreškanju mora koje ponekad podivlja ali sve je to dio igre i dio priče koju nam more može svakog trena ispričati. A samo treba slušati. I ja sam sada načulio uši. Želim čuti more, želim čuti samog sebe kako zbori iz dubina mora sa nekih dalekih obala. Želim vratiti sjećanje na te predjele sreće jer me je potraga za sobom do ovih obala dovela. Biti dio obale, barem jedne, znači biti bliže moru, biti nekako povezan sa tim dalekim žalima koje nosimo u sebi a more nam pomaže da ih se sjetimo. A što nam more priča, e to treba samo čuti. Ne treba previše pitati, treba znati slušati. Previše je u mome životu bilo pitanja a premalo odgovora. Odgovor je bio samo jedan a ja ga nisam želio čuti. Uvijek sam bježao od njega, a on me u stopu pratio. I gdje me doveo?
Na konačno sučeljavanje s odgovorom. Možda sam se u sebi i bojao njega. Postavljao sam pitanja na koja nisam želio čuti odgovore. Ma krivo je i pomišljati da nisam htio čuti, zapravo, kad bolje razmislim nisam znao slušati. Stotine glasova oko i u meni su mi pričali, govorili su mi a ja nisam čuo. Cijeli svijet je jedna velika slikovnica početnica koja i najmanjem od nas omogućava da uči. Svijet nije knjiga koju treba čitati, to bi bilo previše. Treba ga samo gledati i vidjeti, slušati i čuti. A cijeli svijet sa svojim odgovorom je u meni. I kako da pobjegnem od sebe?
Sad mi je još teže. Jer ova me potraga dovela na izvor mojih pitanja, na samo počelo svega. More, da to je ono isto more u koje se ulijeva rijeka koja je tekla i u vrijeme Dvoje. Biti kraj mora, osjetiti zov daljine ujedno znači uronuti u sebe i pronaći rijeku koja je napajala plodne njive po kojima su hodili naši praroditelji. More svima daje odgovor jer je ovdje susret s odgovorom neizbježan. Naravno, ako želimo slušati. More koje zapljuskuje ove ovdje obale, vjerojatno sada zapljuskuje i obale mjesta dalekih snova.
Mjesto dalekih snova je možda srce i kakvo nam je srce takav nam je dom. Ali jeli to kraj traženja, jeli zaista srce ogledalo u kojem se ogleda cijeli svijet dajući nam mjesto dalekih snova kakvo zaslužujemo? Tako su nas učili, ali ja sam uvijek sumnjao u nauk zajednice. Ja sam odgovor želio naći sam a ne da mi ga ponude i da me uvjetuju svojim zahtjevima. Zato sam došao ovdje. Slušam more a ono u meni vraća sjećanje na izvore iz kojih sam potekao a od kojih bježim.
Osjećao sam da je ta večer prijelomna večer života ili jutro novih putova.
A te večeri, ljetne večeri, na neki način najsretnije večeri života sam čekao odgovor. Pitanja koja su postavljena nekad davno čekala su svoj odgovor. Sve tajne, sve nepoznanice i sva znatiželja nestajale su kako sam se približavao mjestu sastanka. Istina mi je navirala kroz srce koje je lupalo kao nakon trčanja na planinu. Zrnce sumnje se također vuklo kroz svijest, kao crv kroz blatnu zemlju.
I u ovo proteklo jutro sjeo sam kraj mora, da gledam more i predahnem, da skupim hrabrost za susret s njom. Da, s njom, išao sam u susret s ženom, divom, djevojkom mojih mladenačkih snova. Želio sam preispitati sam sebe, tko sam, što želim od nje i kako joj u stvari kazati ono najvažnije. Previše strahova je bilo u meni, previše neispunjenih snova, a premalo nježnosti, ljubavi, zagrljaja, i zato sam očajnički želio jedan topli pogled te večeri. Želio sam utjehu, svoju luku gdje bih bacio sidro i ostao na sigurnom dok ne prođe oluja zvana život. Premlad, doista premlad za takvo nešto. Devetnaest godina iza mene, a ja želim mirnu luku, ja umoran od života. Matura tik iza mene, a ona još ne uz mene. Došao sam ovdje u sam osvit dana, da u svojem skrovitom kutku provedem dan, da mirno, bez jela i pića gledam u daljine i prepuštam se tišini, blaženoj tišini. Možda sam u duši bio jako star, osamljen, željan kraja priče, ali uistinu bio sam sit razočaranja i priča na temu kako me niti jedna nije htjela. A možda me ova večeras doista bude htjela, možda joj se doista sviđam. Kako je uopće protekao dan, ne sjećam se, može biti da sam zaspao, usnuo, zadrijemao, što li već.
 
Ne znam više jesam li sanjao, jeli i ovo san i što je stvarnost. Kao da sve postoji zajedno u jednom izmiješanom svijetu i kamo usmjerujemo zraku svog duha, ono naše ja, to nam postaje stvarnost i svijet. Sva ona moja nutrina, sva ona moja svetost, ljubav, dubina, koja me ispunja iznutra i kojoj težim, i koju prepoznajem u voljenoj osobi, bila je u meni i oko mene. Ta nutrina mi je postala svijet, stvarnost, moja okolina i kao da sam bio usisan u nju. Zaspao sam, i onda sam u snu zadržao stanje to stanje blagosti, i kao da je tijekom utonuća otpadalo sve oko mene u čemu ne vidim smisla. I tako sam ostao ogoljen do srži, moj Bitak, moja ljubav bila mi je moj ja, ali sam taj temelj, to tlo na kojem mi je počivala duša dijelio sam s voljenom, i bili smo jedno u drugom kroz oboje, prožimali smo se, i oko nas je bila maglica srebrnasto-sive boje, gusta poput meda a prohodna poput zraka. I ništa drugo nije postojalo, povučen u samu srž postojanja, shvaćao sam da nikad ništa nije niti postojalo, da sve jest, i da to jest, jest meni moj ja. I da sam se mogao vratiti u bilo koje vrijeme u bilo kojem prostoru, da sam sebi i ljubljenoj mogao složiti stvarnost kakvu želim. A tamo smo je upravo i takvu imali, stvarnost koja je bila isto što i naša nutrina, "kako gore, tako i dolje", da, tamo, rekao bih u mjestu dalekih snova.
Ali nešto me je vuklo dolje, i počeo sam izlaziti iz sebe, i stvarati okolinu koja više nije odražavala moju nutrinu te sam u slikama, ili nekim stanjima morao predočavati ono što je u meni. Spuštao sam se kroz svijet snova sve do grube razine gdje sam otvorio oči. No, percepcija unutarnjeg svijeta je ostala kroz viđenje da sva okolina sjaji nekim unutarnjim sjajem, te da onaj srebrnasti sjaj zrači iz svega. Sve postoji istovremeno, sve se isprepliće, i ta stvarnost, istinska stvarnost nije nestala, ona je tu, samo što je uvučena, da se tako izrazim. I ako duh usmjerim u ljubav u sebi opet je mogu vidjeti i otvorenih očiju, kako je sve u svemu ispunjeno onim za čime težimo, a tu silu koja nas vuče ustalili smo zvati ljubavlju.
I kao da se vrijeme vraća u vrijeme dok sam bio dijete, u vrijeme prije rođenja. I često mi dođe neko prisjećanje da sam tako i silazio, da sam tako rođen. Što sam dublje u stvarnosti to me više ovdje nema, to sam "mlađi", sve dok se jednog dana ne vratim odakle sam i došao, i iščeznem poput bljeska odavde. Pojavnost je odraz dubine, i što smo dublje zašli u sebe to nas je manje u ovome snu, u ovome prividu sjenki, to više postojimo..
Da ne razmišljam previše, pitam se zašto smo uopće došli dolje, zašto smo sišli?
Možda zato jer nam je naš Ja postao dovoljan, i nismo se prožimali, nego smo se izvlačili iz sebe jer tamo je sve obrnuto, tamo dolazimo uvlačeći se u sebi, ali Tamo ulaženje u sebe znači silaženje. Kao dva lijevka spojenih vrhovima, tako izgledaju nutrina i pojavnost….
 
Ma dosta je toga, vratimo se na Zemlju, spustimo se u blato. Dlanovi su mi se znojili i počeo sam nekako otežano disati, muka u želucu. Jasno je, to su znaci treme i iščekivanja. Ustao sam i krenuo putom prema gradu. Usput ću stati kod nekog kioska s brzom hranom, pojesti nešto, popiti, zapaliti cigaretu…da se smirim.
maharaja @ 13:14 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
« » sij 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Shoutbox
9.2.2017. 10:14 :: sbobet asia
http://ajobet.net/register/
9.2.2017. 13:22 :: togel hongkong
http://jeniustoto.com/?page=register&ref=togelsingapura
10.2.2017. 4:26 :: dewa poker
http://www.jeniuspk.com/ref.php?ref=POKERWAP
12.2.2017. 12:58 :: sbobet mobile
http://ajobet.net/agen-sbobet-wap-asia-mobile-online.aspx
13.2.2017. 9:26 :: poker online
http://walipoker.com/?ref=agendewapoker
13.2.2017. 9:27 :: poker online
http://www.jeniuspk.com/?ref=POKERWAP
Index.hr
Nema zapisa.