...iz kraljevske riznice
Dvorski spisi
Brojač posjeta
10754
Budite svjedoci!

Jedan bezazleni posjet jednog običnog pacijenta, učinit će opću praksu doktora Lovelija više nego općom. Susret liječnika i inženjera, općeg i običnog, odvest će i liječnika i pacijenta u posjet drevnoj kraljevini, u posjet Velikom kralju, u ne tako drevnu zemlju, i u ne tako daleku zemlju. Bajka koje se nekoć mogla dogoditi, bajka koja bi se uskoro mogla dogoditi. Hoće li završiti sretno, ovisi o svakom od nas. 

Dvorski spisi: 
roman u nastajanju
Žanr:
 fantasy, SF, psihodrama, žanr u nastajanju

Blog
četvrtak, svibanj 22, 2008
Prva tri dana smo odlazili u Dornach iz Sausheima. Svako jutro naš Frankie je dolazio po nas, točno u 07:15. Do firme mu je trebalo maksimalno pola sata. Iako je počinjao s poslom u osam, ovaj tip je uvijek želio biti četvrt sata ranije u uredu kako bi se pripremio za obevze koje ga čekaju tijekom dana. Bože, kakav bolesnik!
Jer, mi smo dolazili iz jedne sasvim druge sredine gdje je ovakav odnos prema radu bio nepoznanica. Što je još zanimljivije, stalno bi ostajao do pet-šest popodne u uredu, ali je zbog nas ta tri dana završavao u četiri kako mi ne bismo čamili dva sata bez veze. Ne znam jeli nam to ikad oprostio.
Mi bismo takav odnos prema radu nazvali brijačinom, a što drugo? A tek odanost prema firmi, kao da se oženio njome. Mogu shvatiti da čovjek-radnik predano i marljivo radi svoj posao, ali sve to ima svoje granice. Ta u konačnici, radiš za drugoga, i nikada sav tvoj trud i angažman ne može biti adekvatno nagrađen. Ako zaradim i nešto napravim, to se sve u očima gazde mjeri jedinicama novca. I od te količine koju mu zaposlenici donesu, kao povrat, kao nagrada ide tek jedan mali dio. I kad u glavi sve zbrojim i oduzmem, više mi vrijedi sat slobode van firme proveden s prijateljima i obitelji, nego cijena po kojoj bi mi ga gazda platio. Bez obzira koliki to iznos bio. Jer, radeći ja se osjećam kao prostitutka, prodajem svoje tijelo, um, vrijeme radeći nešto što me uopće ne ispunjava, za određenu cijenu. Ajde da radim to za sebe, da zarađujem prave novce, nego ja dođem kao sredstvo, objekt kojim vlasnik firme, u tom slučaju vlasnik mene, pribavlja sebi novce. I još k tome moram dolijevati svoju energiju na njegove ambicije i ideje. Je, znam, uvijek se mogu pokupiti i otići, pronaći nešto bolje za sebe. Najbolje za mene, za svakoga, bi bilo kada bi svatko radio ono što voli, za sebe, slobodan od diktata sa strane. Može li se uopće na taj način u ovom beskrupuloznom potrošačkom društvu preživjeti? Sumnjam, čisto sumnjam! Mogu li slikari, glazbenici, i svi ostali umjetnici preživjeti na sceni ostajući vjerni svom izričaju ne prodajući sebe kao robu, ne podliježući zakonima komercijale. Možda sam nepopravljivi idealist, sanjar, ali doista bih želio vidjeti, i roditi se u društvu u kojem će i jedan tokar, jedan smetlar, jedan pekar, svaki radnik, biti umjetnik svog zanata, umjetnik koji će činiti i stvarati jedinstvene stvari kao što je jedinstven njihov tvorac, jedinstvene i neponovljive, prema potrebama drugih ljudi. Da, sanjam društvo gdje će ljudi stvarati dobra za ljude, za druge osobe, a ne na pokretnoj traci raditi bezlične i bezdušne klonove svojeg jada. Jesam li komunist, jesam li buntovnik, anarhist, ne znam. Ali ako je ovaj zapad ono čemu moja domovina teži, Bože me sačuvaj naše budućnosti.
 
Čim smo se smjestili u Dornachu otišao sam potražiti tu koloniju antropozofa. U hotelu sam pribavio turističke reklamne letke i podosta saznao o njima, o načinu života, o samom Goetheanumu. Odlučio sam poći gore na brežuljke pogledati sve to. Sebastijan nije želio poći, njega to nije zanimalo, a meni je uistinu trebao mir, mir i opuštanje od ufuranih duhova poslovnjaka oko mene.
Dornach je inače omaleni gradić kojeg je teško pronaći na zemljopisnim kartama ali je zato bogat kao i cijela Švicarska. Početkom prošlog stoljeća u njemu je živio i djelovao Rudolf Steiner koji je inače rođen u Hrvatskoj, onda Austrougarskoj te se danas vodi kao Austrijanac. Središnja točka i glavna turistička atrakcija Dornacha jest Goetheanum, impozantna građevina na brežuljku iznad mjesta. Navodno samo zdanje ima pozitivno zračenje i smirujući učinak. Oko te građevine razvila se cijela mala kolonija poklonika antropozofije. Kad sam krenuo, nisam odmah znao gdje je točno, niti kojim putem se ide. Iako se Goetheanum vidi sa ulaza u grad, točan put nisam znao. Oslonio sam se na putokaze koji su namijenjeni prije svega automobilima tako da sam izabrao duži put, što sam kasnije saznao. Sam put do zgrade prati uspon na brežuljak tako da hodanje postaje sve teže. Uzevši u obzir nepoznavanje puta, skoriji smiraj dana, i sve teže hodanje, sam uspon došao mi je kao svojevrsni trening volje i izdržljivosti. Već sam gubio nadu da ću uspjeti pronaći to zdanje, a i nisam bio siguran hoću li se znati vratiti u hotel. Srećom, upitao sam jednu ženu, koja je hvala Bogu znala engleski, gdje se nalazi taj Goetheanum i tako pronašao tu impozantnu građevinu. Ono što sam uočio uspinjući se jest nevjerojatna usklađenost kuća, stabala, cvijeća i otvorenost i vedrina koja se dala očitati na licima ljudi. Cijeli krajolik odiše jednim mirom i skladom, oko brežuljka čak pasu ovce u prirodnom staništu. Okolne kuće su izgrađene po uzoru na Goetheanum i smještene su oko središnje zgrade kao u krug. Samo uprizorenje zgrade treba doživjeti, jer Goetheanum nećete ugledati negdje u podnožju, još iz grada, nego će jednostavno pred vama iskrsnuti iz zemlje. Kao da se neko vanvremensko zdanje sruši pred vas. Tako sam ja to doživio. Nevjerojatni pečat u prostoru i vremenu ostavlja to djelo ljudskog uma i ruku. Pred njime stojite kao pred nekim spomenikom koji nije ovdje, kao pred nekim transcendentnim prizorom koji je očitovan pred vama a ujedno izvire iz samim nutrina vašeg bića.
Pošao sam u sam Goetheanum, iako je radno vrijeme za posjetitelje završilo. Ipak, dobio sam dopuštenje ljubaznog portira da razgledam unutrašnjost. Cijela unutrašnjost je pak priča za sebe. Uz nekoliko skulptura i slika, uz spiralne stepenice s dvije strane polako se uspinjete do samog vrha. U zgradi inače postoje mnoge prostorije nalik na kongresne dvorane u kojima se znaju održavati razni seminari, predavanja i priredbe iz područja kojima se Steiner bavio. Sa glavnog prozora seže divan pogled na Basel i okolicu. Sama kolonija oko Goetheanuma je svojevrsna oaza mira u odnosu na Basel i okolicu prožetu duhom uvijek ozbiljnih i pedantnih Švicaraca. U toj oazi mogu se naći zgrade-sekcije u kojima se izučava euritmija (znanost o pokretu tijela, moderni ples po antropozofskim načelima), knjižnice, biljne ljekarne, bolnica, vegetarijanski restoran, elektrana na biološki otpad, u kratko rečeno cijeli mali grad u gradu. Ono sto me je posebno oduševilo jest posebna konstrukcija unutarnjih zidova koji su tako oblikovani da lome zvuk na specifičan način tako da se jeka čuje još minutama. Može biti da je stvar subjektivnog pristupa, ali uočio sam da se zvuk lomi i da odzvanja tvoreći duboki ton nalik mantranju tibetanskih redovnika: aaaaauuuuuummmmm.
Goetheanum je dobio ime po Goetheu kojim je Steiner bio osobito inspiriran. Goethe je, malo je to poznato, bio sklon mistici, i kao primjer univerzalnog čovjeka, osim što se bavio književnošću, promatrao je i prirodu i razvio sasvim novi način razmišljanja kojim smo sposobni shvatiti kako živu tako i neživu prirodu. Tako je za razumijevanje nekog fenomena potrebno promatrati njegovo nastajanje. To je jedno od osnovnih načela goetheanističke znanosti.
Steiner je Goetheanum nazvao istinskom katedralom čovjeka. Dok se u crkvama podignutim u čast Boga slavi Božje otajstvo, Steiner podiže hram u čast čovjeka kao savršenog spoja gdje Božansko dotiče materiju i oplemenjuje je. To se može iščitati i iz samog oblika zgrade koja je projektirana po uzoru ljudske glave prikazujući stremljenje čovjeka ka kraju evolucije i ostavlja dojam kao da izrasta iz zemlje. U toj evoluciji važnu ulogu igra meditacija, a cilj svega je pobožanstvenjenje čovjeka. Formula tog pobožanstvenjenja je zasnovana na teoriji evolucije kojoj Steiner daje religiozno značenje. Sastoji se u razvijanju svih čovjekovih potencijala i stupanja u kontakt s "višim svjetovima". Središnju os antropozofije predstavlja iz kršćanstva preuzet i kozmički interpretiran misterij na Golgoti koji svoj vrhunac doseže kada Kristova krv kao Božanska supstanca dotiče Zemlju i tako je divinizira. To je ključan trenutak povijesti jer je to u stvari točka preokreta kada se smjer evolucije obrće, kada se sve ponovo uvlači u svoje izvorište. Evolucija je ovdje shvaćena kao proces silaska duha u materiju koja svoj vrhunac doseže u trenutku Golgotskog misterija. Evolucija materije je tako refleksija involucije duha.
Inače postojala su dva Goetheanuma. Prvi Goetheanum je sagrađen 1913. godine sav od ručno obrađenog drveta ali je izgorio u podmetnutom požaru 1922. godine. Na njegovom mjestu je sagrađen ovaj novi Goetheanum, sav od betona. Nova je zgrada toliko veća od prve da ova stara stane u nju. Poznavatelji antropozofije navode da je jedna od zadaća novog Goetheanuma očuvanje eteričnog tijela stare zgrade. Model za novu zgradu je dao Steiner ali samo za vanjski izgled, dok se pri izgradnji prve zgrade posvetio potpuno i unutrašnjosti. Neki antropozofi ističu da je metamorfoza prvog Goetheanuma u drugi u skladu s Goetheovim učenjem o preobrazbi oblika u prirodi tako da elementi koji su u staroj građevini predstavljali unutrašnjost u ovoj novoj zgradi djelomično ili potpuno probijaju van.
Samo mjesto Dornach nije slučajno odabrano kao mjesto izgradnje ove katedrale čovjekovog duha. Jer u ezoteričnim krugovima je poznato da se snaga zemljopisnog položaja mijenja u skladu s vremenom.
Dornach se nalazi na tromeđi triju kultura: kulture dviju nacija koje su u povijesti bile često u zavadi-njemačke i francuske te švicarske kao svojevrsne zavjetrine usred vihora ratova. Upravo švicarski duh, koji se itekako osjeća u svijesti ljudi, stvorio je od ove zemlje jednu od najbogatijih i najskladnije uređenu zemlju svijeta. A kako su francuska i njemačka nacija bile u sukobu ne treba govoriti. Švicarska ovdje stoji kao oaza mira prohujalih ratova. Zapravo cijelo područje Srednje Europe ima jednu magičnu snagu koja se još razvija i koja bi prema predviđanjima nekih antropozofa trebala ekspandirati i na slavenske zemlje. Samo uzgred valja spomenuti Prag koji je dobro poznat kao alkemijsko i magijsko središte u srednjem vijeku. Dornach je po Steineru određen kao inicijalna točka iz koje je krenuo razvoj nove kulturne epohe. Uvijek je postojala neka jezgra iz koje bi kultura procvjetala a na području Srednje Europe u prošlosti se dosta toga komešalo i ispreplitalo, a što će srednjoeuropski duh značiti u ujedinjenoj Europi i što će globalno Europa značiti ostaje na našim potomcima da provjere.
O samoj antropozofiji ne znam previše, kao niti o pojedinostima i zakonitostima pod kojima je ovo zdanje građeno. Sve što sam mogao saznati pročitao sam iz turističkih brošurica koje sam pokupio u hotelu, te iz razgovora s portirom koji je gore u zgradi dežurao.
Iako su me takve mistične stvari zanimale i otprije, nisam slutio da će posjet toj zgradi ostaviti pečat dubokog mira u samim nutrinama izba moje svijesti. Premda je pala noć, sjedio sam na klupici u parku pokraj zgrade i upijao mir i sklad. Potom sam otišao na vegetarijanski ručak u obližnji restoran. Razmišljao sam o sebi, i svojem mjestu pod suncem. Ima tu nešto, ima nešto u tom miru što je vrednije od svih novaca koji leže u švicarskim bankama. Na neki način, intuitivno, ta žudnja je bujala u meni još od djetinjstva. Uvijek sam bio radoznao, i želio sam znati odgovore na pitanja koje mi odrasli nisu znali dati. Kako je nastao svijet, kamo idemo, zašto živim? To posljednje pitanje-zašto živim, zašto ja jesam, zašto postojim, je doživjelo svojevrsnu inicijaciju u toj zgradi. Svo znanje koje sam stekao, cijela baza podataka u meni, sve se rušilo poput kule od karata. Tko sam ja, tko bih ja bio da mi netko izbriše svo sjećanje iz glave? Bi li i tada bio osoba s istim imenom i prezimenom? Što uopće određuje neku osobu?
Sve znanje, sve informacije potječu od neke prve točke, neke inicijalne točke u svijesti oko koje se samo kasnije gradi i nadograđuje svo naše iskustvo. U tim trenucima ja sam dotakao tu točku, i kao ponovo rođen, započinjao život s nekim novim duhom. I sav dotadašnji život kao da je bio priprema, uvertira za to što se trebalo događati. Dva puta stjecanja znanja, onaj klasični školski koji je rezultirao diplomom inženjera strojarstva i radnim mjestom koje me odvelo u ovaj grad, i onaj drugi put, put istraživanja stvarnosti oko sebe upotpunjen traženjem odgovora kroz proučavanje filozofije i teologije, sastali su se te večeri. Sve je dobilo svoj smisao i svrhu, pir sinteze znanja je mogao početi. Jer da nisam čitao tu filozofiju, da nisam pokušavao objasniti sebe i svijet oko sebe, ostao bih dolje u hotelu sa Sebastijanom ispijajući pivice. No, i ta želja, ta iskra koja me vodila u mraku, ta žeđ za istinom je imala negdje duboko u meni svoj uzrok i početak. Osjećao sam iskru iskona, davno, pradavno zapaljenu na nekim zaboravljenim ognjištima.
maharaja @ 16:05 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 19, 2008
Sletjevši, vrlo brzo smo došli do perona željezničke postaje. Kad je vlak stigao, začudilo me kako su pedantni Švicarci sve proračunali. Naime, na karti je bila rezervacija sjedišta, a na peronu su bile numerirane zone sjedišta. Tako smo si mi stali na naš sektor perona, sjedišta 51-80, tako nešto, ne sjećam se više. Za čudo Božje vlak je upravo stao na tom dijelu, tako da su pred nama bila vrata vagona u kojeg smo trebali sjesti. Da takvo nešto uvedu kod nas nastale bi gužve dva puta veće nego što jesu. No prvo moramo izmoliti nebesa da vlakovi uopće dođu na vrijeme a kamoli još i da pogode svoje mjesto u prostoru. To je za hrvatske željeznice neka epizoda iz "Zvjezdanih staza".
Vlak je bio prepun ljudi koji su govorili svakakvim jezicima, od njemačkog, engleskog, talijanskog, ruskog, armenskog ili nekog takvog te u tom društvu Sebastijan i ja nismo uopće bili čudni govoreći jezikom tvrđim od ruskog. Tako su kasnije naš jezik opisali domaćini. Taj konglomerat u vlaku je bio razumljiv jer je prvi stanica bila zrakoplovna luka u Zürichu a druga Basel. Svega i svačega se tu moglo naći, od ljudi koji traže azile, obojenih, bijelih, do ljudi koji dolaze turistički ili možda pak po neku svoju kamatu na lovu koju imaju deponiranu u ovdašnjim bankama. E, u tom smislu mi smo bili ne stranci, nego uljezi. Jer, u džepu smo imali dvadesetak eura što je ostalo od 100 što nam je dao gazda da nam se nađe po putu. Trebali smo navodno dobiti dnevnice za boravak u Dornachu, oko šestdeset eura na dan. A već kupovinom karata do Mullhousea u Francuskoj smo potrošili više od pola od onih sto, pa sok, sandwich i eto što ti je život u tuđini.
 
-U Baselu silazimo- prekine šutnju Sebastijan
 
-Znam, pa dalje i ne ide vlak. Imamo oko pola sata vremena da se ukrcamo na vlak za Mullhouse-
 
-Da, tak piše na karti. Moramo nazvati našeg agenta koji nas čeka u Mullhouseu kad stignemo u Basel jer mu treba upravo toliko vremena da stigne do stanice od kuće, koliko nama treba vlakom do tamo.-
 
-To ćeš ti obaviti, ti ga nazovi, bolje znaš engleski od mene- vješto sam pokušao prebaciti obavezu na Sebastijana
 
-Ja!? Zašto ja, ti si meni kao šef, ti si vođa puta, pa ga ti zovi!- nije se dao Sebastijan
 
-Ajde nemoj srati, ako sam ti šef onda slušaj kaj ti velim, uostalom, za uspjeh operacije pametnije je i mudrije da ti zboriš-
 
-Operacije, a kaj smo mi tajni agenti?- odgovori mi u šali Seba
 
-Pa, sve mi se čini, sve mi smrdi na svašta nešto. Kužiš, ti i ja smo tek tjedan dana u firmi, i već nas gazda šalje na nekakvo školovanje u Dornach. Iskreno rečeno, nemam pojma što ćemo tamo učiti, i što raditi i koliko dugo ostati-
 
-Ne znam ni ja, a da samo vidiš što su u Zagrebu napisali o nama. Poslali su emailom sažetak naših kvalifikacija odgovornima u Dornachu, jebo te, ispada da smo stručnjaci svemirske agencije. A čuj, ne znam jesi li skužio gazdu, ja sam u firmi par dana duže od tebe, tip voli sve napuhavati, veličati. A jebi ga, to ti je danas bit reklame, marketinga, prodaj muda pod bubrege. Vidiš da je čovjek jeo talijanski kruh dok nije došao u domovinu, a znaš kakvi su digići. Viču, galame, sve šareno, lijepo izvana a trulo iznutra. Mnogo pompe ni za što. Bojim da smo i mi sami, prijatelju moj, ovdje muda, muda koje je naš diretore prodao ovim naivcima pod bubrege-
 
-Hm, može biti svašta. A možda smo mi sami nesigurni u svoje vrijednosti, a čovjek ih je prepoznao i upakirao kako treba, zapravo, kako mušterija želi. To ti je to, nismo mi tu ništa krivi, uzmi što ti se nudi i amen, šuti. Hvala Bogu, nisam Švicarsku nikad vidio, naučit ćemo nešto iz svega ovoga, nadam se, a nadam se da ćemo i zaraditi, da će nam bar koji cent ostati.-
 
-Da, imaš pravo, kaj te briga za planove i akcije, i tko tu kaj muti, mi ćemo svoje odraditi kak spada, ja se nadam da smo mi tu samo igrači, figure i da ne bumo morali na svojim plećima nekaj nositi, kužiš?-
 
-Kužim, kužim, stari moj, a jeli ti kužiš kak se moraš dogovoriti s onim tipom?- podsjetio sam ga da će ipak on nazvati tipa i dogovoriti čvenk
 
-Aj dobro, to ti je runda kod prvog šanka tamo-
 
-Dogovoreno, druga runda je tvoja, treća moja…-
 
Sebastijan je nazvao tog tipa sa stanice u Baselu, imao je neko francusko ime, Fransoa, Francis tako nekako, mislim, Frankie smo ga krstili. Trebali smo još samo naći peron i vlak koji vozi u taj Mullhouse. Zanimljivo je kako je jedna žena bila naprosto alergična kad sam ju na engleskom upitao gdje stoji vlak za Mullhouse. Naime, izgovorio sam ime grada na njemačkom(Mulhauz), a ne na francuskom(Miluz). Prošlo je ohoho godina od pripojenja pokrajina Alsais i Loraine Francuskoj, a još je u sjećanju netrpeljivost Nijemaca i Francuza. Pih, Europa! I oni nama idu soliti pamet kad se kefamo sa Srbima, a rat je tek netom završio. Mi i Srbi ćemo za sto godina opet piti iz iste čaše i pjevati iste pesme na temu: Tko nas bre zavadi, a ovi nazovi demokratski razvijeni narodi još uvijek ne zaboravljaju svoje stare zavade. Ali zato znaju igrati na finjaka i glumiti neku uljuđenost. Ma svi smo mi krvavi ispod kože, bez obzira kojim jezikom zborili i kojom vjerom se krstili.
Kako smo u zadnji čas saznali da postoje dvije stanice u Baselu, jedna švicarska a druga francuska, ovo natezanje oko izgovaranja imena mjesta mi je najmanje trebalo. Taj Mullhouse je u Francuskoj, a kako smo par dana trebali odsjesti u Sausheimu, mjestu nedaleko od granice, Mullhosue je bila stanica na kojoj nas je čekao naš Frankie. On će nas povesti do hotela u Sausheimu i sve nam objasniti, baš kao pravi domaćin.
U vlaku smo morali pratiti svaku stanicu na kojoj bi vlak stao da ne bismo prozujali kroz Mulhouse. Vlak je vozio sve do Strassboura, i da smo promašili stanicu mogli bismo komotno do europskog parlamenta.
No, bili smo pažljivi i nismo se previše opuštali. Kad smo izašli iz kolodvora na parkiralištu nije bilo nikoga. Pomalo sam se osjećao izgubljenim, i nisam znao kuda krenuti. Sebastijan je uzeo mobitel, ponovio zadnji broj kojeg je zvao u Baselu, i čekao na odgovor. U tim trenucima čekanja da s druge strane zazvoni prilazi nam neki čovjek, sav u traper izdanju, rekli bi modni stručnjaci u casual stilu. No meni je prije izgledao kao ofucani gastarbajter s naših prostora koji je u stranu zemlju došao tražiti posao. Budući da još nije imao stalni posao, nije se mogao ušminkati šarenom odjećom, i dovesti se u novom mercedesu kupljenom na prvi kredit koji bi mu se pružio. Eto, tako mi je izgledao taj pajdo koji nam je prilazio u susret. U rukama je držao nekakvi karton na kojem je pisalo ime firme u koju smo dolazili.
Bože, kako jadno! Na običnom kartonu kemijskom olovkom ispisano ime firme. Čovjek s očitim viškom kilograma upakiran u traper omot. Nema što, reprezentativni doček. No, što smo uopće očekivali. Crveni tepih, uzvanike i limuzinu. Ma ne, ali možda bi bio red da je barem bio ukusnije obučen, i da je imao barem neki logo svoje firme, neki pano, prospekt, što li već ne. Kad sve uzmem u obzir, ipak smo mi došli u nedjelju, u neradni dan, i čovjek se obukao slobodno, i na brzinu je napisao na komadu kartona nešto za raspoznavanje. To kako se obukao ne bismo trebali osuđivati, to je stvar njegovog ukusa, odnosno neukusa, a isto tako i način dočeka.
Vozeći se u autu smo započeli razgovor o znamenitostima naše zemlje, pa o automobilima, sportu…Ne znam jeli čudno, ali meni je bilo, tip je pokazao zavidan stupanj neinformiranosti, nedostatka opće kulture, i fahidiotizma. Počevši razgovor o Dornachu, mjestu u kojem je smještena firma, tip se naglo raspričao i počeo o znamenitostima mjesta, o tome kako je svega nekoliko tramvajskih stanica udaljeno od Basela, o povijesti svoje firme, o tome kako ćemo dva tri dana biti smješteni u nekom hotelu u Francuskoj i da će nas on svakog jutra voziti u firmu. No, ono po čemu je Dornach poznat, mnogo poznatiji za turiste od firmi koje tamo djeluju jest Goetheanum, nekakva građevina o kojoj sam samo čuo na televiziji a koju je podigao Rudolph Steiner, osnivač antropozofskog pokreta. U to vrijeme me jako zanimala filozofija, mistika, pitanja o smislu postojanja, o nastanku svemira pa sam tako bio upoznat, više informativno, i s antropozofskim mišljenjima. Čak sam i pročitao neka djela Steinera koja su bila dostupna u gradskoj knjižnici. Znao sam da je Steiner djelovao isprva kroz teozofsko društvo u devetnaestom stoljeću koje je vodila H.P.Blavatska. Budući da se nije slagao s njima, započeo je svoju školu koju je nazvao antropozofija. Antropozofi su najpoznatiji po waldorfskoj školi, odnosno alternativnom sustavu školovanja. Došavši u Dornach baš sam želio vidjeti i tu građevinu, taj Goetheanum. Upitao sam Frankija jesu li mu poznati ti antrpozofi. Izrazio je blagi ironični prijezir prema njima rekavši da su to fanatici koji žive po brežuljcima oko grada, i da imaju i svoj sustav zdravstva, naravno zasnovan na načelima alternativne medicine. Čak se i njegov otac liječio u nekoj bolnici koju su držali antropozofi. No, on nije puno držao do njih jer je on je ipak fanatik svoje firme, kako se bio opisao. Fizionomija ga je i odavala kao takvog, kao čovjeka koji ne vodi o ničemu brigu, kojega ništa ne zanima osim posla kojim se bavi. To je možda i ključ uspjeha zapadnjaka. Ako je psihofizički izgled cijena takvog uspjeha, ne hvala, radije ostajem na svojemu.
 
-Jel ti vidiš ove Švicarce, prijatelju moj, koji su to brijači na posao. Jebote, oni žive da bi radili, a mi radimo da bismo živjeli.- Sebastijan je prekinuo svoj razgovor na engleskom s Frankijem i obratio se meni na zadnjem sjedalu. On je sjedio naprijed s njim, i cijelo vrijeme razgovarao, a ja sam se povremeno ubacio s kojim pitanjem i gdje kojom rečenicom na nekom divljem engleskom.
 
-Da, i zato smo mi tamo gdje jesmo, a vidiš njih, kakve aute voze, i kako žive.-
 
-Vidim, vidim!-prasnu Sebastijan u smijeh-Daj ga pogledaj, oličenje muške građe potrebne ženskom svijetu, ni za brdo franaka ne bih ovako izgledao-
 
-Da, zbilja, a kuži tipa, taj ništa ne zna osim posla kojim se bavi, ne prati sport, ništa očito ne čita, a najbolje mi je što ide na atlantsku obalu Francuske na godišnji. Mislim, otišao bih tamo u jesen ili proljeće, ali da idem preko ljeta, Bože sačuvaj.-
 
-A što ti misliš da će ići na Azurnu obalu, ili kod nas loviti komade?-
 
Oni žive da bi radili, a mi radimo da bismo živjeli. Odzvanjala mi je ta Sebastijanova misao u glavi. Doista, to je ključ uspjeha, to je možda zdrav odnos prema poslu, prema radnom mjestu, zadacima i obvezama. Mi samo čekamo plaću da bismo išli živjeti, to jest trošiti zarađeno. Nama posao dođe kao ropstvo, kao uzništvo u kojem smo dragovoljci sužnici na četrdesetak sati tjedno. Barem oni sretnici koji ne moraju hrmbati i više od toga. Oni rade, mi odrađujemo. U tome je bit! U tome je poanta! Njihov cijeli život se vrti oko posla, njima je posao smisao života. Ili možda ne posao! Možda su ipak novci, ipak ima nešto i u novcu! Njima je novac smisao života, materijalno bogatstvo i napredak, uspjeh u životu se ogleda kroz uspjeh u poslu što povlači za sobom i veću zaradu, više novaca koji se pak pokazuje materijalnim obiljem. Pitam se jeli i na Švicarce utjecala protestantska filozofija koja govori da si Bogu mio jedino ako si uspješan u poslu. Bože, koja perfidna zamka nečastivog, koja prijevara na temu kako čovjeka odvući od čovjeka, kako osobu udaljiti od same sebe. Razumijem da posao može biti život, ali to jedino kada radiš posao koji doista voliš, koji te u potpunosti izražava, posao koji postaje umjetnost. Slikari, pjesnici, glazbenici i ini, svi su oni predstavnici takvog stava prema životu, i kod njih ne vrijedi krilatica da se uspjeh ogleda materijalnim prilikama oko sebe. Kod njih se uspjeh ogleda u mogućnosti da svoju nutrinu što vjernije predoče svojim djelima, i u tome su sami sebi i suci i porota. Ovo je moj prvi poslovni izlet na zapad, i iako sam tijekom školovanja razmišljao kako bi bilo dobro otići van raditi i nešto zaraditi, mislim da mi se cijeli sustav zgadio a da nisam još ni minute radio. Nije taj sustav za našeg čovjeka, ovaj stroj melje čovjeka, radi od njega čevape u somunu s lukom, da može plakati nad svojim stanjem kad se iz njega probudi. A probudit će se tek kad taj čevap netko zagrize. Tko je taj netko? Vjerojatno onaj imaginarni zločinac, nečastivi, ili kako bih ga već nazvao, ono zla sila koja tjera ljude na još i još, koja ih tjera da nikad nisu zadovoljni onim što imaju, koja ih tjera da zgrću sebi blaga na zemlji. Ovdje čovjek postoji, ovdje se čovjek tek ostvaruje kada ima, kada nešto kupuje. Ta sila, to zlo izjeda ljude iz dana u dan, i kao kuga se širi cijelom kuglom zemaljskom. Doći će i u djevičanska područja, gdje su ljudi još neiskvareni, samljeti će ih u čevape i pojesti. Širi se to zlo zemljom, na žalost zahvatilo je dobrano i moju domovinu, a kompa i ja smo poslani u bijeli svijet kako bismo se upoznali s tom nemani, kako bismo od nje učili i naučeno prodali kod kuće.

Došavši u hotel koji mi je sličio na okupljališta sumnjivih tipova s američkih filmova uz autoput sjeli smo još na zajedničku kavu prije nego se raspakiramo. Hotel je i bio smješten uz nekakvo čvorište, raskrižje cesta. Asocijacija na američke motele stoga i nije bez razloga. Tip nas je obavijestio da ćemo ostati četiri tjedna jer toliko smatraju da bismo trebali ostati kako bi kvalitetno svladali sav program. Četiri tjedna, tko će to izdržati? A bilo nam je rečeno u Zagrebu da ćemo biti deset dana. Popizdio sam u sebi! No, dao nam je novce unaprijed, sve dnevnice koje trebamo dobiti prema nekim pravilima. Hotel je plaćen, no jelo ne, tako da ćemo se morati snaći iz tih novaca. Barem je doručak plaćen u hotelu! Sad jeli u tom trenu bilo pametno imati tolike novce odjednom ili ne, ostaje pod znakom upitnika. Oni su nam odmah dali novce, valjda zato da mogu odmah i poslati fakturu našoj firmi za taj trošak. Jer, na kraju je ispalo da će se u međusobnim prebijanjima potraživanja taj iznos uračunati našoj firmi kao plaćanje našeg školovanja. Plus, samo školovanje! Koštali smo gazdu preko 10000 eura po osobi. A u ruke smo dobili dvadeset europskih dnevnica po 60 eura, dakle 1200 eura. Tolike novce nisam nikad imao na hrpi odjednom! Onaj nečastivi je došao tada i po mene.

maharaja @ 18:32 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 18, 2008
Hm, da, amen, dođe mi ta riječ kao točka kao basta canzone, ende, game over. Što ako je doista tako, što ako riječi mojeg sumanutog kolege, malko pod utjecajem raznih stvarčica koje se dijelom zakonom dozvoljene a dijelom nisu, imaju svoju težinu i smisao.
U meni zvoni pogotovo "nikud se ne guraj, uzmi što danas imaš", i pomalo me podsjeća na neki fatalizam, stoicizam, što ja znam kako se ta filozofija zove ali očigledno se radi o svojevrsnoj predaji, dizanju ruku i bijele zastave pred neprijateljem. Nije li to ukalupljivanje u sustav, kada nas isti pojede i modelira, oblikuje prema svojoj potrebi. Gdje je granica bunta, kako onog s razlogom tako i onog vez razloga. Zapravo, biti buntovnik bez razloga znači da okolina, da društvo ne shvaća razloge naše pobune, naše neprilagođenosti, a opet u isto vrijeme biti buntovnikom te vrste znači biti lud, ići protiv stvarnosti, ići na svoju ruku i pišati protiv vjetra. A to je onda sranje, jeli tako, rekao je davno neki samozvani mudrac.
A opet što je stvarnost, što je zbilja? Uvijek su mi govorili, od kad sam sebe smatram buntovnikom, da odrastem, da se uozbiljim. I baš sada mi pada na pamet sama složenica, sam mehanizam kako nastaje ta riječ. Uozbiljiti se, ako rastavimo, znači u-o-zbiljiti se, postati nalik zbilji, postati zbiljan, stvaran, djelovati po zakonima stvarnosti a ne mašte, ne izmišljenih ili nepostojećih svjetova vlastitog uma i biti žrtva svojih ideja. No kad sam pitao svoje dušobrižnike da mi objasne što je u stvari zbilja, što je stvarnost, gdje su granice materije, opipljivog i zamišljenog, idejnog, nisu mi dali odgovori. Rekli su da lupetam i da ne želim odrasti. Ako je zbilja ono što je opipljivo, ono što je materijalno, ono što postoji, kako onda objasniti san, jer i u snu su stvari itekako opipljive. I san postoji, a kad san se sniva, ove nazovimo tako zbilje nema. Kad otvorimo oči nema više sna. Očito da i sama opipljivost postaje vrlo klizak teren na kojem čovjek može propasti ukoliko se drži svojeg pipanja. San i java, što je tu zbilja, mašta i opipljivost, sve mi se to lomi u glavi ovih trenutaka.
Biti buntovnikom s razlogom znači da te okolina prihvaća, da odobrava tvoje konstruktivne destrukcije. Zašto? Zato jer njima tako paše, jer se buniš protiv nečega što ih i same smeta ali nemaju muda to reći niti poduzeti akciju. To je varka.
Određenje bunta ovisi o tvojoj okolini, ovisi o prosjeku društva u kojem se krećeš. Nadalje, ovisi o onoj stvarnosti, ili zbilji u koju si se uozbiljio ili ukalupio. Ta sredina održava tvoju stvarnost, tvoju nutrinu. Okolina to sam ja, moj svijet je projekcija mojih želja, moj svijet je moj izbor. Okolina, to su sudac i porota u jednom. Kreneš li protiv njih, ujedno krećeš po osudu, krećeš u sužanjstvo koje si sam biraš. Ili se oslobađaš ropstva iluzije u koju si se sam zarobio. Kako znati što je ispravan izbor, i vrijedi li mrijeti za svoju zbilju. Vrijedi li ustrajati na tome da moja nutrina nađe svoje stanište u vanjštini ili je prilagoditi trenutnom?
Tisuće pitanja roji mi se u glavi, poput netom razbijene košnice divljih pčela. I ubadaju me, razum mi natječe, poput glave unakažene ubodima pčela.
Biti strpljiv……….
Biti……………….
Da!
Biti, to je odgovor! Odgovor u kojeg sumnjam.
Jer odmah imam i protupitanje: Kako biti? Na koji način ostvarivati svoje postojanje, koja je moja uloga….
Ma ne mogu više, umoran sam a ovo mozganje me kolje. Taman se smirim i trenu u kojem se spusti vječnost na mene, spoznam da samo trebam biti, a onda opet pčele misli počinju svoj pir oko moje glave. Užas, pakao, pakao sažet u Descartesovoj Mislim, dakle jesam.
Mislim, dakle bolujem, to je moja izreka!
 
-Kud si se zagledao? To su ti dolje Alpe, sad smo negdje u silaznoj putanju, vidi se lijepo Austrija, Slovenija je već iza nas.-trgne me iz razmišljanja Sebastijan pokazujući mi kroz prozor zrakoplova obrise zemlje.
 
-Zanimljivo! Nisam nikad do sad letio, pa mi je sve ovo jako čudno. Navelo me da razmišljam o tvojim riječima. Ima tu nešto prijatelju moj. Vidiš, te tvoje komunjare koje vidiš posvuda, su ustvari tvoji demoni, tvoja okolina u koju se ne uklapaš pa tražiš dežurnog krivca a u isto vrijeme ništa ne činiš jer se zadovoljavaš postojećim. Ili šuti, i ne brundaj, ne kukaj da ti je netko kriv za tvoje patnje, za tvoje promašaje ili se mijenjaj, mijenjaj okolinu, bori se. Ne možeš istovremeno biti jeben i pošten, znaš kaj narod veli? To tvoje nezadovoljstvo, to tvoje neispunjenje je drugačije naravi od mojeg mudrovanja. Ti kažeš da su komunjare cijeli svijet okupirale, i prihvaćaš stanje kakvo jest zadovoljavajući se trenutnim, a ja nisam zadovoljan sadašnjim ali tome nitko nije kriv osim mene samog. Nema komunjara koje me tlače, nema nikakve zavjere niti urote protiv moje slobode.-
 
-Opet sereš prijatelju! Kako nema? Daj otvori oči! Poanta je da ne možeš ništa promijeniti, s rogatim se ne možeš bosti jer nemaš rogove. Ako ideš na njega, zgazit će te, ako pak ostaneš gdje jesi, preskočit ćete jer te neće ni opaziti. A ti ćeš dalje svojim putem nastaviti. Kužiš? Rogati, bik koji juri na crveno će te preskočiti, on ide svojim putem a ti svojim. Kad ti se upali zeleno, kada rogati ode, tada možeš ići. Moraš čekati priliku.-
 
-Nisi ti tako glup kako izgledaš, jest da su ti oči krvave ali te dobro puca ta tvoja poljoprivreda.-
 
-Hoćeš reći da sam pasao travu. Oči su mi krvave od sinoć jer sam imao oproštajku od ekipe, pa smo se malo opustili.-
 
-Jest, to vidim, da ste se opustili. A silnog li opraštanja, pa ideš na tri tjedna, ne ideš na robiju. No dobar razlog zlata vrijedi, pogotovo za opustiti se.- odgovorih mu uz manju dozu cinizma.
 

Pilot je upravo najavio da uskoro slijećemo u Zürich. Zavezao sam pojas, i pogledao kroz prozor. Bilo je sunčano i ispod oblaka. Za razliku od tmurne Hrvatske, Švicarska se činila daleko sunčanijom i vedrijom. Baš me zanimalo kako ćemo se snaći, a ponajviše me zaintrigirao sam Dornach. Jedva čekam da sletimo…

maharaja @ 10:45 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, svibanj 17, 2008
U mjesecu ožujku prošle godine još sam radio kao inženjer u jednoj bijednoj firmi koja je svakim danom sve više tonula u svoj moralni bezdan sačinjen od propalih nada, ambicija i postepenog gašenja volje za životom njenih radnika. Stvarnost cijelog hrvatskog društva se oslikava na zgrbljenim leđima radnika, njihovim znojnim licima i žuljevitim rukama. Zatvoreni u labirint bez izlaza ovi jadni ljudi nisu imali kuda. Previše godina da počnu iz početka, premalo da časno napuste igru.
Takva atmosfera me sve više gušila, kreativno, osobno i pod svaku cijenu sam tražio izlaz iz tog pakla. I našao sam ga! Javivši se preko Interneta na oglas, nakon jednog razgovora, dobio sam posao u maloj firmi koja je upravo radila na jednom projektu uvođenja moderne tehnologije za poznatu industriju prehrambenih proizvoda u Zagrebu. Dobro sročen životopis, u formi kakvim ga gazde žele vidjeti, uz friziranje radnog iskustva i poslova koje sam obavljao bili su dovoljni da me prime na posao. Sve se odigralo jako brzo, iznenađujuće, mislio sam da sanjam. Plaća koju sam dogovorio s vlasnikom bila je sasvim zadovoljavajuća prema našim uvjetima. No, nije me to toliko iznenadilo, koliko odluka direktora o stručnom usavršavanju u Švicarskoj. Nakon raskida radnog ugovora s bivšom firmom ostalo mi je još tjedan dana do prvog radnog dana u novoj sredini. Iako sam još to vrijeme bio službeno zaposlenik stare firme, osjećao sam se kao u nekom vakuumu između dva svijeta, kao u rijeci dok plivam ka drugoj obali. To se vodilo kao godišnji odmor i ja sam doista to vrijeme iskoristio za prikupljanje svih raspoloživih snaga.
Nakon jednog tjedna provedenog u novoj firmi, za prvi vikend sam bio već u pripremama za let za Zürich jer sam u nedjelju poslijepodne imao rezerviranu kartu. Prvo zrakoplovom do Züricha pa vlakom do Basela. Na francuskom dijelu željezničke postaje u Baselu čekao nas je agent firme u koju smo išli na usavršavanje. Trebali smo odsjesti prvo u Sausheimu, malenom mjestu blizu Mullhousea. Iako je firma-domaćin sjedište imala nedaleko od Basela, u Dornachu, zbog odražavanja sajma urara i draguljara smještaj smo bili prisiljeni uzeti u Francuskoj.
Sa mnom je putovao i moj novopečeni kolega koji je već imao međunarodno iskustvo tipa "trbuhom za kruhom" radeći za irsku zrakoplovnu kompaniju. Nas dva smo više bili nositelji jednog dojma stručnosti i znanja nego smo doista to bili. Kad se sjetim sličili smo na Loleka i Boleka iz crtanog filma. Kolega je bolje znao engleski od mene te sam mu vješto prepustio posao pregovaranja s agentom koji nas je čekao. Sve smo to lijepo i u detalje dogovorili još u Zagrebu.
Nisam znao kuda idemo, koje je to mjesto kojeg ne mogu pronaći ni na karti. Sebastijan je ponio Microsoftovu Encartu a kako smo imali sa sobom prijenosno računalo pogledali smo gdje bi to mjesto moglo biti. Upisavši Dornach u tražilicu, program traženi pojam nije našao na zemljopisnoj karti ali je ponudio nekoliko referenci na koje se odnosi. Dornach je naime poznat kao svjetsko središte antropozofa.
 
-Antropozofi? Koji su to? To su neki tvoji, ha?-upita me Sebastijan znajući da sam se zanimao za filozofiju, religiju i slično. U stvari zanimao sam traženjem svojeg mjesta pod Suncem.
 
-Što moji? Nemam puno pojma o njima, znam samo da su to neki kršćanski mističari, da im je vođa bio navodno naš čovjek, Rudolph Steiner, rođen negdje u Međimurju. Nisam ti ja njihov, previše oni briju po svojemu…
 
-A ti kao ne briješ? Svatko brije po svojemu na svoj način, po čemu su oni sad bolji ili lošiji od tvoje brijice?-
 
-Po tome što…ma pusti, predugo bi trajalo da ti objašnjavam sada.-odustao sam od objašnjavanja zašto je netko u pravu, to jest ja u ovom slučaju, a zašto oni nisu. Kako da mu objasnim da netko može imati zamagljen pogled na svijet svojim očekivanjima i svojim naslijeđem. Ja sam više bio poklonik indijske škole glede tog problema.
 
-Kaj tebe ne boli glava od tog tvog razmišljanja?-prekine me Sebastijan, prekine jednu tišinu koja se mogla rezati nožem po zraku. Iako je tu tišinu ometalo brujanje motora zrakoplova, moj kolega je ipak pročitao situaciju i uvidio sa nešto prebirem po mislima.
 
-Previše mozgaš prijatelju moj, istina je jednostavna, treba samo živjeti-mudro će Sebastijan
 
-Ma što jednostavno, ti pričaš kao da si otkrio bit života!
 
-A otkud znaš da nisam-
 
-Zato jer nisi, vidi se-
 
-Kaj se vidi, ne trošim bulju kao ti, ja samo sjedim, ne razmišljam, ja sam ti kao Mujo iz onog vica. A bit života ti je samo biti, nađi posao i radi, nađi ženu, imaj djecu i živi-
 
-A je ti smisao, možeš si misliti, po čemu si drugačiji od životinje?-
 
-Po ničemu! Pogledaj svijet oko sebe, pogledaj ljude, to su ti sve živina u odijelima, misliš da su po tome kaj briju na neku filozofiju ispred zvjerinjaka, pa cijeli svijet ti jedan veliki zvjerinjak, ljudi se kolju na finjaka za bolje položaje. Kužiš, poanta svega ti je da budeš mali, takav kakav jesi, kud se guraš, kaj se duriš.
Ja bum prvi, ne buš ti, ja bum jak, ti buš niš, ja bum prvi!- napadno se izderavši na nekom svom žargonu, valjda je to glavna filozofija u njegovom kvartu
 
-Kužiš, svi se guraju, svi budu završili kak Isusek na križu u najboljim godinama, za kaj? Samo kaj je ovaj jadnik prije dvije tisuće i još koju godinu bio to kaj je bio, a ovi mulci, stari i mladi se furaju na njega, muče se i muče, i misle da se budu u toj svojoj muci se digli u nebo. Netko kroz posao, netko kroz aute, svi misle da samo njih čeka prvo mjesto. Svi su mulci, Jeesus je bar znao tko mu je stari, ovi svi oko nas su mulci, nitko ne zna ni tko je ni čiji je.-
 
Malo sam si razmislio. Ima Sebastijan i pravo. Ne priča gluposti, ima tu nešto. Mudraci su davno rekli da treba slušati što nam svijet poručuje, a meni je upravo svijet, Bog ili tko već, govorio kroz Kristijanova usta.
 
-Kužiš, tko se bori i za što sada, samo za sebe, nema više ideala. Za ideale ginu budale. Moj stari je bio dragovoljac na frontu i kaj sad ima? Mislim, mogao je imati, ali nije htio iz principa. Dok je vidio kako se gamad grabi za vlast i povlastice, zgadila mu se i Hrvatska za koju se borio i cijeli život. Čak si misli da je sve bilo namješteno da se komunjare opet vrate na vlast. Pogledaj spiku, prije rata ekipa se podijeli, dogovore akcije i na balkanski način privatiziraju državu.-prešao je sad na politiku
 
-Da, i, što hoćeš reći, da je cijeli rat samo predstava?-učinilo mi se da sam ovim riječima upravo nadolio ulja na vatru.
 
-Pazi, ekipa na vlasti, ona koja je bila prije rata, da ne popuši svoju moć, podijeli se u dva tabora, partizane i ustaše kak narod veli. Prvih nekoliko godina budu ustaše na vlasti, a potom partizani. Sve fino demokratski, a u stvari svi su oni komunjare. Zato su i najebali svi ovi pravi borci, emigranti i ostali, a i vidiš kako prolaze danas oni koji su doista se borili.-
 
-Ma sereš gluposti, a otkud rat, otkud pobunjeni Srbi i rat u Bosni?-digao mi je malo tlak svojom teorijom zavjere.
 
-Kaj otkud? To su ti marionete svjetskih sila koje traže svoje interese ovdje, zapravo u Europi, a znajući kako smo si dobri s komšijama, zaigrali su malu predstavu.-
 
-Ne kužim ništa. Pitam te, otkud rat, ako su se komunjare dogovorile kod nas, nisu valjda i u Srbiji, zapravo, hoćeš reći, da su se srpske i naše komunjare dogovorile oko vlasti, rata, a strane sile im pomogle?-
 
-A dobro jutro biserko! Ipak imaš nešto u toj glavi. Komunjare su sve iste, njih ne zanima ni vjera ni nacija, ni rod ni porod. Što je njima složiti jedan rat i maknuti par tisuća ljudi samo da ostanu na vlasti? Misliš da se itko išta promijenio, oni koji su nas gazili 45 godina gaze nas i dalje preko svoje djece i svojih učenika. Ma komunjare su cijeli svijet okupirale. Ameri si misle da su pobijedili Ruse, hahaha, jesu kurac pobijedili!! Amerika je puna komunjara, svi gledaju samo svoj nos i ponos, samo sebi u džep, nemaju naciju, nemaju vjeru, mole se bogu novcu, bogu moći, i po čemu se razlikuju od crvenih kod nas ili u Rusiji. Komunjare su osvojile svijet, i za njih se moj stari borio, i tvoj šogor i tko zna tko još. A mislili su da se bore protiv njih, za neko dobro, za neki svijet u kojem će malome čovjeku biti bolje.
 
-Zanimljivo zboriš ružni dječače!- u šali sam mu potvrdio riječi
 
-Marš! Ti se sprdaš a ja ti pametno velim, mani se svoje filozofije jer ništa ne budeš shvatio. Uzmi ono kaj ti daju i šuti, caru carevo, Bogu božje.-
 
-Ima u tvojoj priči o crvenima nešto istine, ako je tako, treba se boriti i maknuti tu gamad sa svijeta.-
 
-Rekel sam ti, završil buš kak Isusek!-odgovorio mi je a ja sam u njegovim riječima vidio jednu dozu rezignacije, jednu dozu odustajanja od borbe, jednu predaju i osjećao sam stvarno kao Isus ali u onoj zgodi u pustinji kad ga je vrag maltretirao i odgovorao od poslanja.
 
-Ne smiješ se predati, moramo se za istinu boriti!-rekao sam s velikom nevjericom u vlastite riječi
 

-Pa nitko nije niti rekao da trebaš lagati, samo, ne možeš se s rogatim bosti. Živi svoj život i ne služi nikome. Uzmi sve što ti život da. Kakvu sad filozofiju bi ti izmišljao, kad je sve već rečeno. Nikud se ne guraj, uzmi što danas imaš i amen.-

maharaja @ 08:58 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 15, 2008
Ostao sam nemalo iznenađen ovim monologom svog pacijenta, nevjerovatno, jednostavno nevjerovatno. Ogroman strah i iznenađenje se uvuklo u mene, jedva dišem...
Ovo, ovo što priča, ovo je besmisao koji se poput noža usjekao u svijest gospodina Wassersteina. Ne, ne mogu vjerovati....Nije moguće....
Sva sreća da snimam tu ispovijed, moram sve kasnije prisebno pregledati...
O, Bože, Bože moj, što mi je, što sam otkrio, što sam otkrio, što sam iskopao u podzemlju svijesti...Bolje da pitam koga, a ne što..
Pa ovaj jadni pacijent mi upravo priča moj vlastiti život, moje traume, cijela tema je ista ali su drugi likovi i scene. Kao da gledam remake nekog filmskog klasika. Samo, malo su mi nepoznate te povijesne okolnosti i kraj o kojem priča Wasserstein. Koliko je meni poznato, rat u Jugoslaviji je bio krajem XX stoljeća, to je jedino što mi je od okolnosti povijesti poznato. Međutim, taj lik koji u ovoj ispovijedi igra Wassersteina nosi prezime kao ja, imao je djevojku koju je ostavio zbog straha od obaveze prema domovini, djevojka mu je bila druge nacije, baš sve kao i moja prošlost. Ali ja sam volio muslimanku, i za vrijeme velikog rata između Pakistanaca i nas ja sam pobjegao iz svoje domovine. A i nisam je smatrao svojom pretjerano, jer sam bio ugnjetavan od strane te iste domovine. Biti bjeloput u Indiji u to vrijeme bilo je kao biti Židov u Berlinu nekoć. A moje porijeklo je još iz vremena engleskih kolonijalista.
Ma, to nije moguće, ne mogu vjerovati...ruke mi drhte, grlo mi je suho...
Uh, popit ću malo vode...
 
Ah, malo sam se smirio. Lakše mi je...
O, neeeee!
Pa ja sam popio Satorin! Isuse Kriste, odoh i ja na put...bit će zanimljivo preslušati zapis...samo tko će se prije osvijestiti...tko će se prije vratiti.... 

Slušajući ispovijed g. Wassersteina i potaknut podsvjesnim motivom koji ga je vodio kroz proces, i sam doktor Loveli počne svoju ispovijed.

maharaja @ 16:37 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Shoutbox
9.2.2017. 10:14 :: sbobet asia
http://ajobet.net/register/
9.2.2017. 13:22 :: togel hongkong
http://jeniustoto.com/?page=register&ref=togelsingapura
10.2.2017. 4:26 :: dewa poker
http://www.jeniuspk.com/ref.php?ref=POKERWAP
12.2.2017. 12:58 :: sbobet mobile
http://ajobet.net/agen-sbobet-wap-asia-mobile-online.aspx
13.2.2017. 9:26 :: poker online
http://walipoker.com/?ref=agendewapoker
13.2.2017. 9:27 :: poker online
http://www.jeniuspk.com/?ref=POKERWAP
Index.hr
Nema zapisa.